Пређи на садржај

Najmanji kvadrati

С Википедије, слободне енциклопедије
Rezultat uklapanja skupa tačaka podataka sa kvadratnom funkcijom
Konično uklapanje skupa tačaka koristeći aproksimaciju najmanjih kvadrata

Metod najmanjih kvadrata je metod procene parametara u regresionoj analizi zasnovan na minimizovanju zbira kvadrata ostataka (ostatak je razlika između posmatrane vrednosti i prilagođene vrednosti koju daje model) napravljenih u rezultatima svake pojedinačne jednačine. (Jednostavnije, najmanji kvadrati su matematički postupak za pronalaženje krive koja najbolje odgovara datom skupu tačaka minimizovanjem zbira kvadrata pomaka („ostataka“) tačaka od krive.)

Najvažnija primena je u uklapanju podataka. Kada problem ima značajne nesigurnosti u nezavisnoj promenljivoj (promenljiva x), onda jednostavne metode regresije i metode najmanjih kvadrata imaju probleme; u takvim slučajevima, metodologija potrebna za uklapanje modela grešaka u promenljivim može se uzeti u obzir umesto one za najmanje kvadrate.

Problemi najmanjih kvadrata spadaju u dve kategorije: linearni ili obični najmanji kvadrati i nelinearni najmanji kvadrati, u zavisnosti od toga da li su funkcije modela linearne u svim nepoznatim. Problem linearnih najmanjih kvadrata javlja se u statističkoj regresionoj analizi; ima rešenje zatvorenog oblika. Nelinearni problem se obično rešava iterativnim prečišćavanjem; na svakoj iteraciji sistem se aproksimira linearnim, tako da je proračun jezgra sličan u oba slučaja.

Polinomni najmanji kvadrati opisuju varijansu u predviđanju zavisne promenljive kao funkcije nezavisne promenljive i odstupanja od postavljene krive.

Kada zapažanja dolaze iz eksponencijalne porodice sa identitetom kao što je njena prirodna dovoljna statistika i blagi uslovi su zadovoljeni (npr. za normalnu, [Exponential distribution[|eksponencijalnu]], Poasonovu i binomnu raspodelu), standardizovane procene najmanjih kvadrata i procene maksimalne verovatnoće su identične.[1] Metod najmanjih kvadrata se takođe može izvesti kao metod procene momenata.

Sledeća diskusija je uglavnom predstavljena u vidu linearnih funkcija, ali je upotreba najmanjih kvadrata validna i praktična za opštije porodice funkcija. Takođe, iterativnom primenom lokalne kvadratne aproksimacije na verovatnoću (preko Fišerove informacije), metoda najmanjih kvadrata se može koristiti za uklapanje u generalizovani linearni model.

Metod najmanjih kvadrata zvanično je otkrio i objavio Adrijen-Mari Ležandr (1805),[2] iako se obično pripisuje i Karlu Fridrihu Gausu (1809),[3][4] koji je doprineo značajnim teorijskim naprecima metoda,[4] i možda ga je takođe koristio u svojim ranijim radovima 1794. i 1795. godine.[5][4]

  1. ^ Charnes, A.; Frome, E. L.; Yu, P. L. (1976). „The Equivalence of Generalized Least Squares and Maximum Likelihood Estimates in the Exponential Family”. Journal of the American Statistical Association. 71 (353): 169—171. doi:10.1080/01621459.1976.10481508. 
  2. ^ Mansfield Merriman, "A List of Writings Relating to the Method of Least Squares"
  3. ^ Bretscher, Otto (1995). Linear Algebra With Applications (3rd изд.). Upper Saddle River, NJ: Prentice Hall. 
  4. ^ а б в Stigler, Stephen M. (1981). „Gauss and the Invention of Least Squares”. Ann. Stat. 9 (3): 465—474. doi:10.1214/aos/1176345451Слободан приступ. 
  5. ^ Plackett, R.L. (1972). „The discovery of the method of least squares” (PDF). Biometrika. 59 (2): 239—251. 

Spoljašnje veze

[уреди | уреди извор]