Lički ili Velebitski ustanak je naziv za kratkotrajnih oružani sukob do koga je u Lici u noći 6/7. rujna 1932. godine došlo između paravojnih formacija radikalnih hrvatskih nacionalista iz Hrvatske revolucionarne organizacije (ustaša) na jednoj, te žandarmerije Kraljevine Jugoslavije na drugoj strani. Do njega je došlo kada su pripadnici ustaškog pokreta napali lokalnu žandarmerijsku postaju u selu Brušane kraj Gospića, nastojeći tako pokrenuti sveopći ustanak Hrvata protiv kraljevskog jugoslavenskog režima. Odluka o pokretanju ustanka je donesena u emigraciji od strane vodstva ustaškog pokreta na čelu sa Antom Pavelićem, a logističku podršku (oružje) je pružila fašistička Italija, sa čijeg teritorijeg (kojoj je tada pripadao Zadar) se u Liku prebacile dvije grupe od ukupno deset sudionika akcije. Plan za akciju je izradio Andrija Artuković, koji se prethodno sklonio na talijanski teritorij, predviđao je napad na žandarmerijsku postaju. U njemu je uz emigrante sudjelovalo i nekoliko lokalnih ustaških simpatizera; prije napada su ustaše prekinuli telefonske veze. Akcija je trajala oko pola sata prilikom koga su ustaše na žandare otvarali vatru; kada se ispostavilo da žandari nastavljaju pružati otpor, dio domaćih ustaša je otišao kućama, pa su emigranti prisiljeni obustaviti napad i pokušati pobjeći preko Velebita. Žandari su za napadačima organizirali potjeru prilikom koje je kod sela Jadovno poginuo ustaša Stepan Devčić. Iako je doživjela neuspjeh, akcija je iskorištena u propagandne svrhe, kako od samih ustaša, tako i u tisku Italije i Mađarske, koji su je opisivali kao početak velikog ustanka protiv Kraljevine Jugoslavije; pozitivan stav prema ustanku je, pak, izrazila i tadašnja Komunistička partija Jugoslavije pozdravivši "ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka" u svom glasilu Proleter. Neki od sudionika ustanka, kao Rafael Boban i Delko Bogdanić, su kasnije imali važnu ulogu kao ustaški zapovjednici u Drugom svjetskom ratu.
Ustaše
Kraljevina Jugoslavija