Palazzo Labia
_in_Campo_San_Geremia.jpg) | |
| Mjesto | Venecija |
| Država |  Italija
|
| Vrijeme gradnje | prijelaz iz 17. u 18. vijek |
| Obnova | 1964. |
| Korisnik | RAI |
| Tip građevine | palača |
| Arhitektonski stil | barok |
| Arhitekti i izvođači radova | |
| Arhitekt | Andrea Cominelli i Alessandro Tremignon |
| Tehnički podaci | |
| Broj katova | 5 |
| Koordinate: 45°26′35″N 12°19′30″E / 45.44306°N 12.32494°E | |
  Palazzo Labia | |
| Web | www.venice-sights |
Palazzo Labia je barokna palača u sestieru Cannaregio na spoju Kanala Cannaregio i Kanala Grande u Veneciji. Palazzo Labia je jedna od posljednjih velikih venecijanskih palača izgrađena na prijelazu iz 17. u 18. vijeka. O toj palači se malo znalo izvan Italije, iako ima jedan od najljepših plesnih salona (Salone delle Feste) koji su između 1746. i 1747. ukrasili freskama Giovanni Battista Tiepolo i Gerolamo Mengozzi-Colonna. U Veneciji većina palača ima uljepšanu do savršenstva samo glavnu fasadu (tj. onu koja gleda prema kanalu), dok su ostale su puno skromnije, nešto poput filmskih kulisa. Palazzo Labia je izuzetak od tog pravila jer sve njene fasade, pa čak i ona prema kolnom ulazu, su savršeno izvedene.
Palaču su naručila dva brata Angelo Maria i Paolo Antonio iz porodice Labia. Njihovi preci su u Veneciju došli iz španjolske Katalonije i enormno se obogatili. Oni su svoje plemstvo kupili 1646.[1] tako što su osiromašenoj Mletačkoj Republici donirali 100.000 dukata za nastavak Kandijskog rata.[2] Svoje veliko bogatstvo trošili su na opremanje svoje nove palače i brojne balove koje su ubrzo počeli organizirati u njoj.
Sreća i bogatsvo porodice Labia istrošili su se do kraja 19. vijeka, pa su oni palaču prodali češkoj aristokratskoj porodici Lobkowicz, a oni su je pak poklonili židovskoj vjerskoj karitativnoj organizaciji Königsberg koja je palaču podijelila na nekoliko stanova za najam. U to vrijeme je u palači radila jedna pilana, jedna tkaonica i živjelo nekoliko obitelji koji su svoje rublje sušili u plesnom salonu.
Nakon Drugog svjetskog rata, novi vlasnik Francuz Carlos de Beistegui izveo je prvu veliku obnovu i pokušao vratiti palači njen prvobitni sjaj. Ozbiljno se prihvatio na dopunjavanje nestalog namještaja i umjetničkih djela. Maskenbal Le Bal oriental koji je organizirao 3. septembra 1951. i danas se pamti kao društveni događaj stoljeća u Veneciji jer na balu se pojavila elita međunarodnog visokog društva, odjevena u kostime iz 18. vijeka, dio kojih su kreirali tada mladi kreatori Christian Dior i Pierre Cardin, ali i Salvador Dalí. Čitav događaj ovjekovječio je slavni fotograf Cecil Beaton.
Carlos de Beistegui je 1964. prodao na aukciji palaču talijanskom RAI-u koji je u palači smjestio svoje regionalno sjedište i izvršio jednu temeljnu restauraciju objekta za novu namjenu (tad su i freske restaurirane). RAI je najavio prodaju palače u aprilu 2008. jer se namjerava preseliti u Margheru. Novi vlasnik ne smije koristiti palaču za hotelske svrhe, već isključivo za kulturu (to je uvjet koji traži grad Venecija).
Poput mnogih drugih velikih venecijanskih palača i Palazzo Labia ima jednostavni kvadratni tlocrt oko unutrašnjeg dvorišta. Fasade palače prema kanalima pripisuju se dvojici autora – Andreji Cominelliju i Tremignonu Alexanderu te njegovom sinu Paulu. One uglavnom slijede obrazac koji je za izgled venecijanske palače postavio Longhena. U prizemlju je to rustikalna fasada s dorskim stupovima, na katovima su to razigraniji jonski i korintski stupovi s velikim dekoriranim prozorima i plitkim balkonima s balustradama. Na krovnom vijencu je niz reljefa s heraldičkim orlom kuće Labia, na ovalnim štitovima.
Kolna (stražnja) fasada prema Campu San Geremia isklesana je oko 1730. godine. Ona na pojednostavljen način ponavlja stil glavnih fasada prema kanalu, postoje pretpostavke da je ona djelo arhitekta Giorgija Massarija, ali to nije potpuno sigurno. Ipak, poznato je da je Massari sudjelovao u oblikovanju monumentalnog plesnog salona.
U monumentalnom plesnom salonu (Salone delle Feste) duple visine, Giambattista Tiepolo naslikao veličanstveni ciklus fresaka posvećen sudbini Antonija i Kleopatre (1746–1747), uz pomoć Gerolama Mengozzija Colonne, koji je slikao iluzionističke arhitektonske prizore, za koje je bio majstor. Centralni prizor je stropna freska Belerofont i Pegaz, a po zidovima su alegorijske i mitološke scene. Druge prostorije palače također su bile ukrašene zanimljivim slikama Giandomenica Tiepola, Palme Mlađeg, Giambattiste Canala, Placida Costanzija, Agostina Masuccija, Pompea Batonija, Gregorija Lazzarinija, Gasparea Dizianija i Antonija Visentinija. Po sobama je i čitav niz flamanskih goblena sa epizodoma iz života Scipiona Afričkog.
- ↑ Sitwell, Sacheverell: Great Houses of Europe, 1961., George Weidenfeld and Nicolson, London, ISBN 0-600-33843-6
- ↑ Portale di Venezia, Palazzo Labia (pristupljeno 18. 4. 2011.)[mrtav link]
- Marcello Brusegan: La grande guida dei monumenti di Venezia. Roma, Newton & Compton, 2005. ISBN 88-541-0475-2.
- Venice sights Arhivirano 2011-11-08 na Wayback Machine-u (en)
- Tiepolove freske u palači Labia (en)
