Hristologija

Hristologija ili kristologija (od Hristos i grčke -λογία, -logia) je oblast kršćanske teologije koja se primarno bavi prirodom i ličnošću Isusa Krista, prema zapisima u kanonskim evanđeljima i pismima Novog zavjeta.^[3]

Kao takva, kristologija se bavi detaljima Isusovog života (što je činio) i njegovog nauka (što je govorio) kako bi jasnije razumjela tko je on u svojoj ličnosti, i koja je njegova uloga u spasenju.^[4] Primarne teme uključuju odnos Isusove prirode i ličnosti sa prirodom i ličnošću Boga Oca.

Pitanje "Ko je Isus?" predstavlja izvor hristologije i hrišćanstva općenito.^[5] Prema Evanđelju pitanje identiteta je prvi postavio sam Isus, koji pita svoje učenike: "Šta kažu ljudi o meni - ko sam ja?" Tokom prvih vekova hrišćanstva vjerovanja o Isusu pretrpjela su znatne promjene, što kritički proučavaoci nazivaju hristološkim razvojem "od Isusa do Krista".^[6] Odlučujući element bila je promjena od ideje o čovjeku koji postaje Bog u ideju o Bogu koji postaje čovjek.^[7] Pravovjerna hristologija je poglavito fiksirana odlukama nikejskog sabora 325.

Sva mišljenja o Isusu Hristu koja odstupaju od pravoverja, Crkva naziva "hristološkim jeresima".

Rana hristologija, koja se razvija u čisto judejskom okruženju, opisuje Isusa titulama i pojmovima judejskog predanja. Isus se smešta u okvire proročkog predanja Izraila kao prorok čije reči i dela imaju božansku vlast.^[5] Aramejska titula koja odgovara grčkoj „Gospod“, kod prvih aramejskih hrišćana je najverovatnije „mari“. Ova titula je u svakodnevnoj upotrebi bila prosto titula ljubaznog obraćanja — nešto kao obraćanje „gospodine“ u savremenom jeziku — bez naročitog religijskog značaja.^[5] Prva zajednica vidi Isusa kao autentičnog „učitelja“ (rabi), očekivanog da ponovo dođe kao sudija „Gospoda“ (mari). Zizijulas smatra da povik maranatha („Gospod je blizu“) vlada kao najdrevnija hristologija prvih zajednica koje su govorile aramejski i iščekivanje skori Isusov drugi dolazak.^[5]

Karakteristična crta rane kristologije je njezin adopcionistički karakter. Rana zajednica je verovala u Isusa koji je rođen kao čovek, te je postao »Mesija« i »Sin Božji« aktom Božje volje. Isus iz Nazareta je Mesija obećan od proroka. On je nakon smrti božanskim oživljavanjem postavljen s desne strane Boga i uskoro će se vratiti da osnuje carstvo na Zemlji.^[8] Ova rana kristologija se nadovezuje na judaistički pojam Mesije koji je izabran od Boga da bi zaveo carstvo pravednosti i ljubavi.^[7] Ova doktrina je nazvana »adopcionistička« jer pretpostavlja akt adopcije - čovjek je uzdignut do Boga; on je usvojen od Boga. Ova najstarija doktrina o Kristu je kasnije potisnuta drugim, obuhvatnijim doktrinama.^[7]

Propoved o Isusu se ubrzo prenosi Jevrejima koji imaju grčko obrazovanje, tzv. „helenistima“, što predstavlja najodlučniji preokret u istoriji hrišćanstva.^[5] Prevod Starog zaveta na grčki jezik, Septuaginta, dodao je platonske kolorite hebrejskim pojmovima, menjajući izvorno značenje. Upotreba Septuaginte od strane judeohrišćana imala je ozbiljne teološke posledice prilikom upotrebe titule kurios i cristos u ranoj hristologiji.^[5] Kod Pavla iz Tarsa je pojam »Sin Božji« već poprimio drukčije značenje, pa je Isus Sin Božji od samog početka. Centralne teme njegove hristologije su ideja o pred-postojanju Krista i slavljenje Krista kao Kyriosa (Gospodin).^[9] Isus više nije bio čovjek uzvišen do boga, već bog sišao da postane čovjek.^[7] Uvođenje kristologije Logosa u apologetskom razdoblju je transformiralo hrišćanstva u doktrinu sa grčko-filozofskim crtama, potisnulo stare eshatološke ideje i zamijenilo historijskog Isusa konceptualnim Kristom.^[7]

Na prvom saboru u Nikeji 325. službeno je utvrđena pravoverna je hristološka dogma. Božji Sin, čovjek uzdignut do Boga, postao je Bog Sin, koji je uvijek bio Bog i koji je postojao prije svega stvorenog, koji je iste prirode s Bogom, no kojeg ipak treba razlikovati od njega. Arijevo gledište da su Isus i Bog bili slične, ali ne i istovjetne prirode, je odbačeno je u korist Atanazijeve teze koja je usvojena.^[7] Nakon Apostolskog doba se u okviru kristologije raspravljalo o brojnim pitanjima, a naoko sitne, ali politički naglašene razlike u 4. vijeku su dovele do razvijanja raskola među denominacijama.

U 13. vijeku je katolički teolog Toma Akvinski pružio prvu sistematsku kristologiju koja je riješila niz dotadašnjih problema. U svojoj je kristologiji Toma Akvinski promicao savršenstvo Kristovih ljudskih atributa.^[10][11][12] Srednji vijek je također doveo do razvoja "blage slike Isusa" kao prijatelja i živog izvora ljubavi i utjehe, a ne samo slike Kyriosa.^[13]

Prema teologu Karl Rahneru, svrha moderne kristologije je formulirati kršćansko vjerovanje da je "Bog postao čovjeka i da je Bog-čovjek jedinstveni Isus Krist" i to na način da se taj koncept može konzistentno razumjeti, bez zbrke koje su izazvale ranije rasprave i mitologije.^[14] Međutim, postoje i neke kršćanske denominacije, kao Crkva Isusa Krista Svetaca posljednjih dana, koje vjeruju da su Bog i Isus doslovno različite ličnosti.

• Isus Hrist
• Istorijski Isus

Hristologija na Wikimedijinoj ostavi

• Encyclopaedia Britannica, Christology - full access article