Prijeđi na sadržaj

Divan (književnost)

Izvor: Wikipedija
Za ostale upotrebe, v. Divan (razvrstavanje).

Divan je zbirka pjesama u književnoj tradiciji islamskih zemalja, napose u perzijskoj, arapskoj i turskoj književnoj baštini, gdje je zapravo jedan od vladajućih žanrova. Divan bi lako mogao biti istovrijednica za kanconijer (vidi Petrarcu) ili pjesmaricu.

Imenica

[uredi | uredi kod]

Riječ divan razvila je se već u III. stoljeću eg. (odnosno u 9. stoljeću), ako ne i ranije, iz smisla registra – na arapskom jeziku ديوان‎, dīwān – prema značenju zbirke, pisane zbirke, a posebno zbirke pjesama određenog pjesnika, dakle pjesmarice.
Potom se za vrijeme Zlatnog doba islama to značenje proširilo na sve književnosti muslimanskih naroda.

Izvorna riječ je bila perzijska imenica دیوان‎, divân, preko riječi dywʾn' i dibir, i označavala je posao pisara i administrativnih organa, to jeste obrada popisa i arhiva.

U 12. stoljecu u arapskoj Španiji i u sjevernoj Africi riječ je dobila zasebno značenje za carinu, tako da je oblik ad-dīwān prešao na staro-španjolskom kao aduana da bi u 14. stoljeću postao na talijanskom dogana i nakon toga na francuskom douane.

U Osmanskom carstvu, divan je označavao skupinu sultanovih savjetnika a potom, u razvoju upravnog sustava u carstvu, sve više i više riječ divan je išla u smislu skupćine, sabora, dakle visokog upravnog aparata u državi.
Na turskom suvremenom jeziku se piše divan.

Povijest žanra

[uredi | uredi kod]
Jedna stranica Bakijevog divana

Neki tvrde da prva uporaba divana u književnom smislu se nalazi u perzijanskom autoru Rudakiju (9. stoljeće), mada među prvim pjesničkim zbirkama u islamskom prostoru imamo preislamskog pjesnika Zuhayra (6. stoljeće), iračko-arapskog Al-Mutanabija i drugih.

Među najznačajnijim primjerima u razvoju žanra imamo:

Također bitni su azer Nesîmî i turkijski autor Ališir Navoj (15. stoljeće).

Pojam divana je bio poznat na Zapadu u Srednjem vijeku zahvalivši svjedočanstvima putopisaca, ali ulazi u europske književnost 1827. godine kada Goethe objavljuje svoju zbirku West–östlicher Divan (Zapadno-istočni divan), napisanu između 1814. i 1819. Ta knjiga je bitna toliko za istočne književnost, koliko za razumijevanje cijelokupnog Goetheovog stvaralaštva. Zatim književnost romantizma će razviti vrlo živu radoznalost prema azijskom lijeposlovlju, u egzotičnom zamahu koji je već bio prisutan u prosvjetiteljstvu a putem kojeg će za vrijeme Beat generacije će se Zapad pozanimati za autore kao Omar Hajjam.

Svojstva divana

[uredi | uredi kod]

Kroz stoljeća divan je postao strogo standardizirani žanr. U turskom književnom prostoru stvorio se pojam pjesništva po uzorku divana, standardizirana i vezana za dvorac : divanska književnost.

Povezano

[uredi | uredi kod]