Aguti
| Aguti | |
|---|---|
.jpg)
| |
| Aguti (Dasyprocta punctata) | |
| Naučna klasifikacija | |
| Carstvo: | Animalia |
| Koljeno: | Chordata |
| Razred: | Mammalia |
| Red: | Rodentia |
| Porodica: | Agutijevci (Dasyproctidae) |
| Rod: | Dasyprocta |
Aguti (Dasyprocta) su rod iz reda glodavca, usko su povezani sa akučijima (rod Myoprocta), oboje su članovi porodice Agutijevci (Dasyproctidae), iako neki stručnjaci svrstavaju agutijevce samo kao pod-porodicu (Dasyproctinae) porodice Pakovi (Agoutidae). [1]
Agutiji liče na male šumske papkare tropske Afrike i Azije (jelenčiće, dujkere, kraljevske antilope). [1]
Agutiji teže do 6 kg, imaju izduženo tijelo veličine do 76 cm, veliku glavu, kratke vitke noge, velike oči, relativno male uši i mali gotovo neprimjetan, kusati rep. Na snažnijim stražnjim nogama imaju samo tri prsta sa papkastim kandžama. Boja krzna im varira od blijedo narančaste, preko svih nijansi smeđe do crne, prošarana je žuto smeđim šarama, izduljenijim po leđima. Po trbuhu imaju svijetlije krzno, koje varira od bjelkaste do žućkaste. [1]
Agutiji žive od južnog Meksika, do južnog Ekvadora i po čitavom slivu rijeke Amazone istočno od Anda. Iako većina vrsti agutija žive po nizinskim i planinskim tropskim prašumama, Azara agutiji (Dasyprocta azarae) žive po savanama i makijama južno od sliva Amazone u Paragvaju i sjeveroistočnoj Argentini. [1]
Tri vrste agutija rasprostranjene su po Karibima, navjerojatnije od plemena Karibi, Meksički aguti (Dasyprocta mexicana) na Kubi, Srednjoamerički aguti (Dasyprocta punctata) na Kubi i Kajmanskim Otocima i Brazilski aguti (Dasyprocta leporina) na Djevičanskim otocima i Malim Antilima. [1] Endemska vrsta, ruatanski aguti (Dasyprocta ruatanica), obitava na otoku Roatán u Hondurasu.
Agutiji su plahe životinje, pa ih je teško vidjeti ili pristupiti njihovom logama. [1]
Žive po vrlo različitim terenima, po šumama, u makiji po savanama, ali i po otvorenim poljima i plantažama. Aktivni su većinom danju, osim u gusto naseljenim područjima gdje iz skrovišta izlaze tek u sumrak. Svoje loge najčešće sami iskapaju, ali kojiput za to koriste šuplja debla ili gustiš. [1]
Agutiji su stanovnici tla čija je građa tijela prilagođena brzom trčanju. U slučaju opasnosti, izuzetno su brzi a imaju i nevjerojatni odraz, mogu skočiti do 2 metra u visinu s mjesta. [1] Dok jedu, sjede na zadnjim nogama držeći hranu prednjim. To rade da u slučaju potrebe mogu odmah pobjeći.
Žive sami ili u paru, držeći se svog revira, kog brane vrlo agresivno naročito od istospolnih pripadnika svoje vrste. Kad su ljuti i nekom prijete nakostriješi im se dlaka na leđima, glasaju se slično lavežu pasa.
Hrane se uglavnom voćem, orašastim plodovima i sjemenjem, neke vrste jedu gljive, cvijeće, lišće i kukce. Imaju običaj da zakapaju za crne dane, pa su na taj način jedni od najvažnijih sisavaca koji presađuju sjeme mnogih vrsta tropskih biljaka. [1]
Agutiji nemaju striktnu sezonu parenja, već to čine tokom cijele godine. Ritual parenja počinje tako da mužjak vabi ženku svojim urinom, što kod nje izazove snažne kretnje koje potsjećaju na ples. Nakon što se ovaj ritual ponovi nekoliko puta, dolazi do parenja. Nakon 100 do 120 dana koti se jedan, najčešće dvoje, rijetko tri, a iznimno i četiri mladunca. [1]
Kote se obrasli krznom, te su već nakon par sati u stanju trčati. Nakon 5 mjeseci, prestaju sisati, a ako je ženka ponovo skotna, odvaja se od mladunaca. Žiive maksimalno do 20 godina. [2]
Ljudi love zbog mesa (domoroci ga izuzetno cijene) sve vrste agutija. [1] Širenje obradivih površina, značajno je smanjilo njihovo stanište tako da se 6 od 11 vrsta agutija našlo na popisu ugroženih vrsta Međunarodne unije za zaštitu prirode i prirodnih resursa.
