Suradnik:Zblace/Dokazni/Istospolna seksualnost

U ovom članku je uočen jednostrani prikaz teme. (Rasprava)Članak je potrebno nadopuniti na način da prikazuje i druga gledišta.

Istospolna seksualnost predstavlja seksualnu naklonost osobama istog spola, bilo isključivo bilo neisključivo. Kod većine ljudi seksualna orijentacija se formira u vrlo ranoj životnoj dobi i pojavljuje se bez postojanja bilo kakvog prethodnog seksualnog iskustva.^[1]

Neki autori tumače da je seksualna orijentacija urođena.^[2] Prema studiji na populaciji od 289 parova jednojajčanih i 495 parova dvojajčanih blizanaca u Državi New York od kojih je barem kod jednoga evidentirano da je stupao u homoseksualne odnose (Bearman i Brückner, 2002. god.), vjerojatnost da su oba jednojajčana blizanca (dakle dvije osobe s identičnim genetskim nasljeđem) homoseksualci iznosi svega 6,7%. Prema zaključku autora studije, takvi rezultati opovrgavaju hipotezu da bi homoseksualna orijentacija mogla biti urođena: „Ako postoji genetska komponenta kod istospolne privlačnosti, ona je neznatna u odnosu na druge faktore.“^[3].

Ljudska spolnost u povijesti većine svjetskih civilizacija predstavlja tabu temu. U kulturi zapada duboko je usađen osjećaj stida zbog izražavanja vlastite spolnosti, uz visoku dozu mistifikacije. Pojmovi koji se rabe u svakodnevnom govoru često nose opasnost krive interpretacije, a mogu imati i dodatna stilska značenja, najčešće ironičnu konotaciju, moraliziranje ili osudu. 20. stoljeće iznjedrilo je „seksualnu revoluciju“, razvoj feminističkog pokreta, emancipaciju, a potom razvoj skupina koje svoj identitet grade kao „seksualne“ i „rodne“ manjine.

Muškarci koji imaju seksualne odnose s muškarcima (MSM) konstrukt su koji opisuje određene tipove ponašanja. Kreiran je 1990.-tih od strane epidemiologa sa ciljem proučavanja raširenosti bolesti u populaciji, neovisno o doživljaju identiteta.^[4] Seksualni identitet može se opisivati kao homoseksualni, biseksualni, panseksualni ili heteroseksualni (bez obzira što se upušta u seksualne odnose sa istim spolom) i može biti konsenzualni između odraslih osoba. Seksualni odnosi usmjereni pretežito ili isključivo prema predpubertetskoj djeci opisuju se kao pedofilija, bez obzira da li su prema istom ili drugom spolu. Spolni odnosi mogu biti nekonsenzualni u slučaju silovanja (muškarac koji siluje muškarca), seksualnog zlostavljanja, prema nemoćnim ili duševno poremećenim osobama. Počinitelji seksualnih zločina su češće muškarci nego žene. Posebno pitanje predstavljaju transseksualne (transrodne) osobe, odnosno zdravstveni rizici seksualnih odnosa muškarca sa trans - ženom. Žene koje imaju seksualne odnose sa ženama (WSW) dijele se po pitanju seksualnog identiteta na lezbijski, biseksualni te na žene koje sebe identificiraju kao heteroseksualni muškarac a traže seksualne odnose sa drugim ženama.

Iako riječ „homoseksualac“ nije uvredljiva sama po sebi, činjenica je da se počela rabiti u medicinskome miljeu (skovana je 1869. od strane austrijskog novinara Karl – Maria Kertbeny) što osobe na koje se odnosi podsjeća na prošlost u kojoj ih se smatralo bolesnima ili mentalno poremećenima. Gradeći svoj identitet pripadnosti određenoj zajednici osobe sa istospolnim sklonostima sklone su rabiti anglizam „gej“, koji je neologizam koji se ne prevodi, slično „kul“ ili „okej“.

Ženske osobe sa istospolnim sklonostima grade identitet u „lezbijskoj zajednici“ odnosno uvriježeno same sebe nazivaju „lezbijkama“.

Homoseksualizam je apstraktna imenica koju osobe koje se smatraju „gejevima“ i „lezbijkama“ doživljavaju uvredljivo. Logika na koju se pozivaju je da nastavak -„izam“ ima značenje pravca u znanosti i umjetnosti, a ništa od toga se ne odnosi na fenomen seksualnog usmjerenja.

Umjesto pojma homoseksualnosti, iza kojeg počiva mentalna predodžba personalizirane sklonosti ili homoseksualne osobe, ranije je postojao samo istospolni seksualni čin, to jest skup (ne uvijek jasno povezanih) seksualnih radnji koje su odstupale od društvenih normi.^[5] Pod sodomijom su se podrazumijevale različite (nereproduktivne) radnje, od analnog i oralnog odnosa, koji je mogao uključivati isti ili suprotni spol, do masturbacije i seksualnih kontakata sa životinjama.

Proces destigmatizacije osobito je bio intenzivan tijekom 1990.-tih na jer su s vremenom pojedini pojmovi poprimili negativnu konotaciju. Pojava epidemije bolesti koja se sredinom 1980.-tih širila u zajednicama homoseksualaca, od sjeverno američkih gradova došla je do naših krajeva. Ova bolest, poznata u prvo vrijeme kao "pederska kuga" dok nije bio poznat uzročnik, ulazi u naš leksik preko francuske varijante - akronim "SIDA". Za spolno prenosivu bolest akronim SIDA počeo se pisati sa malim slovima i sklanjati kao imenica u ženskom rodu (sida, side, sidi) i postala je jednostavna za uporabu, no u trenutku pojave imala je negativnu konotaciju, uz derivirani pojam „sidaš“. Neki smatraju da je korektnije upotrebljavati englesku skraćenicu „AIDS“, s dugoročnim ciljem da se i ta riječ potisne i da u svakodnevnoj uporabi ostane samo HIV. Kao prelazni oblik preporučen je prijelazni oblik HIV/AIDS. Hrvatski neologizam „kopnica“ danas se rijetko upotrebljava, te iako je početno bio uobičajen u zdravstvenom odgoju,^[6] i medicinskoj zajednici,^[7] smatra se da je stekao negativnu konotaciju.^[8]

Udruga HUHIV te niz NGO koji se bore za pravo rodnih i spolnih manjina, ističu putem brojnih kampanja nužnost destigmatizacije rizičnih osoba, te uvode "poželjne i nepoželjne termine" odnosno postupno proširuju listu "nepoćudnih riječi".

Tako primjerice, naziv „prodavatelj/prodavateljica seksualnih usluga“ obuhvaća sve osobe koje su upletene u seksualnu industriju . Predlaže se ovaj naziv umjesto naziva „prostitutka„ ili „kurva“. Nadalje, smatraju da je naziv „svodnik“ prihvatljiv, dok se naziv „makro“ doživljava kao neprihvatljiv. Pogrdni nazivi nanose uvredu i bol, diskriminirajući su, te se ne bi trebali koristiti, a naročito ne u javnom govoru, govoru u medijima, osim ako se radi o izravnim citatima koji se odnose na osobne predrasude osobe koju se citira: "peder", "pederko", "pederčina", "pešo", "guzičar", "lezba", "lezbača", "homo", "homi", "kraljica (teatra)", "ona-on", "on-ona", "dajguz", "đukica", "tranzić", "tranzi", "topli brat".^[9]

Nazivi "homić", homoseksualac (vok.jd. homoseksualče) i homoseksualka bili su uvršteni i u (neslužbeni) pravopis 2007. godine.^[10]

Također je upitno, je li naziv "homoseksualnost" pogrdan - postoje prijedlozi da se u javnom govoru koristi naziv "istospolna orijentacija".

U vrijeme objavljivanja objavljivanja američkom Dijagnostičkog statističkog priručnika iz 1968. (DSM-II 1968.), te sve do 1973. godine, homoseksualnost, seksualna želja ili djelovanje upravljeno prema pripadniku istog spola, bili su kategorizirani kao patološka seksualna devijacija. Radna grupa za nazivlje Američke psihijatrijske udruge je 1973. uzevši u obzir akumulirane znanstvene dokaze^[11], preporučila svojem članstvu izbacivanje kategorije homoseksualnosti i zamjenjivanje poremećajem seksualne orijentacije. Ova nova dijagnoza trebala se primijeniti na homoseksualne muškarce i žene koji su "uznemireni, u sukobu sa svojom seksualnom orijentacijom ili je žele promijeniti".^[12]. Promjena je odobrena, ali ne bez žestokih protivljenja nekoliko uglednih psihijatara koji su se poistovjetili s tradicionalnim gledanjem da homoseksualnost odražava fiksaciju na ranom stadiju psihoseksualnog razvoja i prema tome je u biti abnormalna.^[13]

DSM-III je ispočetka definirao poremećaj pod imenom "Ego-distona homoseksualnost". U godinama nekon izdavanja DSM-III, 1980., stručnjaci za mentalno zdravlje vrlo su malo koristili dijagnozu ego-distone homoseksualnosti. Moguće je da su se kliničari u Sjedinjenim Državama počeli usmjeravati na problema kao što su anksioznost i depresija klijenata - homoseksualaca, a da nisu nužno te probleme opovezivali sa željom da postanu heteroseksualni. Ovaj proces "liberalizacije" započeo je 1973. kad je DSM-II uveo izmjenu dijagnoze koja se trebala primjenjivati samo na one homoseksualce koje je smetala njihova seksualna orijentacija. Sadašnja nomenklatura cilja na one koji su nezadovoljni svojom seksualnom orijentacijom bez specificiranja je li ta orijentacija hetero- ili homoseksualna.^[14]

Prema Dijagnostičkom i statističkom priručniku za duševne poremećaje Američke psihijatrijske udruge (međunarodna verzija s MKB-10 šiframa)^[15] postoji nekoliko poremećaja koji su vezani uz pitanje seksualnee orijentacije. U šifri F 52.9 Seksualni poremećaj, neodređen za obilježavanje seksualnih smetnji koje ne zadovoljavaju kriterije za neki od osebujnih Seksualnih poremećaja i nije ni Seksualna smetnja ni Parafilija. Primjeri uključuju: 1. snažne osjećaje neadekvatnosti na području seksualnog izražaja ili na drugim poljima povezanim s vlastitim mjerilima muškosti ili ženskosti. 2. Poremećaj zbog obrazaca ponavljanih seksualnih veza koje uključuju partnere koji su doživljeni kao stvari koje treba iskoristiti. 3. Trajne i značajne smetnje zbog seksualne orijentacije.

Dakle, poremećajem se smatra samo ona istospolna seksualnost (homoseksualnost) koja čovjeku stvara probleme u njegovom emocionalnom, socijalnom ili radnom funkcioniranju.^[16]

DSM-IV je neodređeniji u dijagnostičkim kriterijama i šifriranjima nego MKB-10, ali je dominantan klasifikacijski sustav za istraživaće i radove u većini visokokotirajućih znanstvenih časopisa.^[17]

Mladi koji sebe percipiraju kao gay, lezbijke i biseksualce, ili oni koji nisu sigurni u svoju seksualnu orijentaciju, pod većim su rizikom od pokušaja suicida. No, oni mladi koji su imali istospolna iskustva, ali sebe percipiraju kao heteroseksualne osobe, nisu pod povećanim rizikom od suicida. Većina mladih koji su imali istospolna iskustva ipak sebe percipira kao heteroseksualne osobe. ^[18]

Muškarci koji imaju spolne odnose s muškarcima (MSM) su visoko rizična populacija za obolijevanje od hepatitisa, Sindroma stečene imunodeficijencije (AIDS/ kopnica)^[19] kao i sifilisa. U Hrvatskoj je 2007. provedeno istraživanje koje ukazuje na sljedeće: njih 4,5 posto bilo je zaraženo HIV-om, a 10,6 posto ispitanika bilo je pozitivno na sifilis, a gonoreja je identificirana kod 13,2 posto muškaraca.^[20] Posebno je značajan rizik za zarazom HIV-om: Od 56 dijagnosticiranih HIV infekcija u prvih 10 mjeseci 2012. bio je u 50 slučaja vjerojatni put prijenosa homoseksualno/ biseksualni odnos, što čini 89,3 % (u 2011. 48 od 76). U 4 slučaja heteroseksualni odnos (u 2011. 23 od 76), 1 1 slučaju dijeljenje pribora za intravensko korištenje droga, te u jednom slučaju nije bilo moguće doznati put prijenosa. Ovo je porast u odnosu na ranije godine - u Hrvatskoj je od 53 slučaja dijagnosticirane HIV infekcije u 2009. godini, u 40 slučajeva vjerojatni put prijenosa je muški homoseksualni odnos (u 2008. 50 od 67).^[21] Ukupno u periodu od 1985. do 2012. homo/bisex je vjerojatni put prijenosa u 54,4 % svih zaraženih HIV-om.^[22]

Epidemiološki podaci u SAD-u pokazuju još nepovoljniju sliku: na muškarce koji stupaju u seksualne odnose sa drugim muškarcima otpada čak 63% novih slučajeva zaraze HIV-om, te je vjerojatnost da se inficiraju HIV-om kod njih 44 puta veća nego u heteroseksualnih muškaraca.^[23][24] Najnepovoljniju situaciju je imao grad Baltimore, 2010. je stopa zaraze HIV-om u MSM populaciji bila 38 %. I sa drugim - izlječivim - spolno prenosivim bolestima je situacija slična: u tijeku jedne godine biva zaraženo gonorejom 15,5% takvih muškaraca, klamidijom 13%; a među oboljelima od sifilisa oni sudjeluju sa čak 64%^[25]

U istraživanju provedenom 2007. u Zagrebu, ustanovljena su rizična ponašanja. MSM muškarci uzimaju ilegalne droge prije seksualnog odnosa, i to otprilke njih jedna trećina. Često uzimaju marihuanu (17,3 %), amil-nitrate (7,6 %) i amfetamine (4,5 %). 3,8 % uzima droge intravenozno, 5 % ih se prostituira.^[26]

Psihoanalitičari objašnjavaju homoseksualnost kao posljedicu nepravilno razriješenog Edipovog kompleksa, kada se kod djeteta javi strah prema suprotnom spolu. Roditelji mogu također biti krivi; strogim zabranama heteroseksualnih odnosa mogu svoje dijete "otjerati" u homoseksualnost.^[27]

Od prave istospolne seksualnosti treba razlikovati prolaznu, situacionu, koja se javlja u posebnim okolnostima kao što je boravak u zatvoru. U tom slučaju, riječ je zapravo o zamjeni za heteroseksualne odnose, koja ta osoba smatra "normalnim". Kada se vrate u normalan život, takve osobe se najčešće vraćaju suprotnom spolu i prekidaju istospolne odnose. Oni kojima je to bilo prvo seksualno iskustvo, mogu ostati homoseksualci.^[1]

Istraživanja provedena posljednjih desetak godina ne daju suglasne procjene o postotku homoseksualaca među odraslim stanovništvom u industrijaliziranim zemljama: primjerice "General Social Survey" proveden 2008. godine procjenjuje da ima u SAD 1,1 posto homoseksualaca i 1,7 posto biseksualaca; "National Epidemiological on Alcohol and Related Conditions 2004. - 2005." daje podatak o 0,7 posto homoseksualaca i 1 posto biseksualaca u SAD - dok "National Survey on Sexual Health and Behavior, 2009." daje podatak o čak 3,1 posto homoseksualaca i 2,5 posto biseksualaca. Izgleda da u velikoj mjeri zabunu izaziva činjenica da je oko 8% ukupne populacije i čak 15% muškaraca u nekom trenutku svojega života - uglavnom u dječačkoj dobi - iskusilo istospolno seksualno zlostavljanje; često od pedofila koji u prosjeku zabilježe oko 150 žrtava.^[28]

Istraživanje "Integrated Household Survey April 2011 to March 2012" provedeno na 245.000 ispitanika u UK, ukazuje da postotak homoseksualaca opada sa dobi ispitanika: kod ukupno 1,5 posto ljudi koji se smatraju bilo homoseksualcima, bilo biseksualcima, bilo lezbijkama, ima ljudi takvih seksualnih orijentacija svega 0,4 posto među starijima od 65 godina, a čak 2,7 posto u grupi adolescenata od 16 do 24 godine.^[29] Nije razjašnjeno da li bi to bilo zbog toga što su stariji ispitanici svoje obrasce seksualnog ponašanja formirali u vrijeme kada se na seksualna eksperimentiranja nije gledalo blagonaklono, ili stoga što se tijekom seksualnog sazrijevanja u adolescenciji postotak homoseksualaca smanjuje.

Ovaj članak ili odlomak izgleda kao esej. (rasprava)Pomozite popraviti ovaj članak prema pravilima i smjernicama Wikipedije tako da stilski i sadržajno bude primjeren enciklopediji.

Osobe sa istospolnim seksualnim sklonostima mogu se udruživati u interesne skupine. "Seksualne manjine", kako sebe vole nazivati, predstavljaju posebnu grupu unutar svakog društva koje ih uglavnom gleda sa omalovažavanjem. Sukob između homoseksualnog dijela populacije i njihovih heteroseksualnih podržavatelja s jedne, i heteroseksualnih tradicionalista s druge strane, ne jenjava, dapače zaoštrava se.^[30] Pitanje je tko je tu zaista agresivan, kakav status u društvu ova pojava treba imati, treba li je afirmirati, potiskivati ili jednostavno ignorirati. Ova pitanja za sada ostaju otvorena.^[31] Osobe koje sebe identificiraju kao članove društvene zajednice (dakle u socijalno političkom kontekstu) a shodno svojoj seksualnoj orjentaciji, sklonije su sebe nazivati gej (gay) tako da je ovo tek dio MSM populacije. Termin "Muškarci koji imaju seks sa muškarcima", MSM (eng. men who have sex with men), bez obzira kako se identificiraju nastao je 1990-ih od strane stručnjaka iz oblasti medicine, kako bi se proučavalo širenje seksualno prenosivih infekcija među muškarcima, bez obzira na njihov identitet. Pojmovi MSM i gej odnose se na različite stvari: seksualno ponašanje i društvene identitete. Pojam MSM nije identitetska kategorija i odnosi se na seksualne aktivnosti među muškarcima. S druge strane, pojam gej se posmatra šire i odnosi se na društveno-kulturni identitet. Dakle, neheteroseksualni muškarci mogu se identificirati sa gejevima ili biseksualnim muškarcima, ali ne moraju uvek imati potrebu za kolektivnim identitetom. Dakle, kada je reč o seksualnoj orijentaciji MSM populacije, govorimo o preplitanju prve i druge komponente seksualnosti: seksualnog ponašanja i privlačenja, ali bez upliva treće dimenzije - seksualnog identiteta.^[32]

Diskriminirajući odnos prema pojedincima i manjinskim skupinama očituje se u jeziku i govoru. Neosviještena većina etiketiranjem nesvjesno produbljuje jaz između većine i različitih manjinskih skupina, te sprječava potpunu integraciju manjine u društvo. Istodobno, pripadnici stigmatiziranih skupina brojne pojmove doživljavaju pogrdno i uvredljivo. Posljedice stvaranja osjećaja stida među njima veoma su razarajuće. Ne žele biti prepoznati kao takvi (kurve, pederi, drogeraši, sidaši) pa se čitav život skrivaju i zapravo žive u laži, ne tražeći pomoć za svoje probleme. Neki su tjeskobni, odaju se alkoholu i drugim ovisnostima, obolijevaju, a nerijetki izvrše samoubojstvo.^[8]

Medicinska terminologija (MKB 10) danas smatra poremećajem koji je vezan uz spolnu orijentaciju, ukoliko stvara probleme u njegovom emocionalnom, socijalnom ili radnom funkcioniranju.^[33] (F66.1 Egodistonička spolna orijentacija) S druge strane, osjećaj stida, „samoliječenje“ psihoaktivnim tvarima, autodestruktivnost i druge psihološke posljedice, pripadnici aktivističkih skupina pripisuju posljedicama diskriminacije. Povodom aktivistčkih nastojanja nastaju nove vrste društvenih sukoba, čemu doprinose i brze opromjene terminologije identiteta, korištenje akronima koji su bazično anglizmi, dok se hrvatski neologizmi odbacuju; otvaraju se i sukobi vezani uz korištenje riječi koje je druga (većinska) skupina usvojila, a skupina aktivističkih nevladinih organizacija proglašava ih uvredljivima.

Reparativna terapija je psihoterapeutski postupak koji se primjenjuje u svrhu pokušaja ispravljanja seksualne orijentacije, gdje dio psihijatara i psihologa primjenjuje različite pristupe kako bi omogućili homoseksualnim osobama promjenu seksualne orijentacije, ako dotične osobe to žele. Oni smatraju da homoseksualnost nije varijacija seksualne orijentacije, već se i dalje drže uvjerenja da se radi o mentalnom poremećaju.^[34]

Najznatnija od organizacija profesionalaca što okupljaju psihijatre i psihoterapeute koji su pobornici reparativne terapije je američka "National Association for Research & Therapy of Homosexuality" (NARTH), među čijim članstvom ima preko 200 psihijatara i psihologa sa sveučilišnim stupnjem doktora znanosti, objavljuje svoje Stručne smjernice za tretman neželjenih istospolnih sklonosti^[35].Američko psihološko društvo i Royal College of Psychiatrists su izrazili zabrinutost da stavovi koje zastupa NARTH nisu potkrijepljeni znanstvenim dokazima te pridonose stvaranju okruženja sklonog predrasudama i diskriminaciji.^[36][37] NARTH tvrdi da su sekularna organizacija, no vrlo često surađuju s vjerskim udrugama^[38] kao što su Jews Offering New Alternatives for Healing i Evergreen International, a njihova internetska stranica sadrži nekoliko članaka o pitanjima vjere i morala.^[39]

Značajni prilog na strani psihijatara i psihologa koji pružaju usluge medicinske pomoći pacijentima koji žele umanjiti svoju involviranost u homoseksualne prakse daje i Američko katoličko liječničko društvo, putem više puta dopunjavane Izjave "Homoseksualnost i nada"^[40].

Australsko i Novozelandsko psihijatrijsko udruženje ne podržava reparativnu terapiju, već potiče na smanjivanje stigme kao i poštivanje religijskih uvjerenja.^{[41] [42]}. Psihoterapeutski pristup koji ohrabruje punu realizaciju homoseksualnih poriva naziva se Gej afirmativna terapija.

Opredjeljivanje za jednu ili drugu terapiju opterećeno je kontroverzama, te u principu ovisi o svjetonazoru psihoterapeuta i pacijenata (kod djece, svjetonazoru roditelja djeteta koje izvješćuje o istospolnim sklonostima).

Pokret koji zagovara „javno iznošenje“ ideja postupno je doveden do krucijalnog političkog pitanja. Članom 13 Amsterdamskog ugovora Savjeta Europe uvjetovano je da sve zemlje koje hoće pristupiti Europskoj uniji moraju prethodno donijeti antidiskriminatorne zakone kada su u pitanju prava lezbejske, gej, biseksualne i transseksualne populacije.^[43] U Europi, ovakvo javno afirmiranje homoseksualnosti posljednji put je zabilježeno je u staroj Grčkoj i Rimu.^[44]

Posljednjih godina u razvijenijim i permisivnijim zemljama homoseksualnost je predmet sve intenzivnijeg znanstvenog proučavanja. Postoji velik broj kulturno-umjetničkih institucija koje se bore za oslobođenje ili integraciju homoseksualaca u dominantnu kulturu. Informiranje posredovanjem različitih medija sve je prisutnije, tako postoje specijalizirane knjižare za gay-literaturu, prikazuju se mnogi filmovi i stvaraju brojna umjetnička djela inspirirana istospolnom ljubavi. Kao reakcija i obrana na negativne stavove prema homoseksualnosti nastaje gay-supkultura, formiraju se brojne »gay«-organizacije i javljaju se »gay«-pokreti koji se kao »neprijatelji« društvenog poretka često priključuju ljevičarskim pokretima. U zemljama u kojima postoje liberalniji stavovi prema homoseksualnosti nije došlo do njezina povećanja.^{[45][nedostaje izvor]}

Psihijatri koji bi iznosili da je homoseksualnost "poremećaj" bili bi oštro napadani od strane Nevladinih udruga. Tako primjerice:

• Nevladine udruge "Iskorak" i "Kontra" prigovorile su dr. Darka Laburu, ravnatelja Psihijatrijske bolnice Ugljan, zbog intervjua danog u novinama.^[46][47]
• Psihijatar prof. dr. sci. Vladimir Gruden, na poziciji predsjednika Povjerenstva za prosudbu programa spolnog odgoja u školama doživio je prigovore iznesene u javnim medijima.^[48]

S druge strane, na Split Prideu 2011. godine skupina neistomišljenika s izrazito negativnim stajalištem prema homoseksualnosti i održavanju povorki ponosa obilježili su događaj fizičkim nasiljem i uvredama upućenim aktivistima za LGBT prava koji su sudjelovali u povorci. Nakon izbijanja nereda kada su prosvjednici protiv održavanja manifestacije počeli bacati razne predmete na povorku (kamenje, petarde, suzavac i sl.), skup je prekinut.^[49] Epilog događaja nekoliko je lakše ozlijeđenih osoba uključujući i dva policajca i više od stotinu optužnih prijedloga od čega je DORH zaprimio kaznene prijave za njih 25.^[50] O neredima je pisalo i nekoliko svjetskih novinskih agencija.^[51] Film "Parada^[52] iz 2011 obrađuje sličnu tematiku. U novije vrijeme, Na Split Pride-u 2014 povorci je bilo po procjenama organizatorima oko 300 sudionika, osiguranje je činilo 600 pripadnika policije, dok je grad bio gotovo prazan.^[53] Kritizirajući velik trošak ovih manifestacija, pokrenuta je akcija od strane Caritas-a Splitsko-makarske nadbiskupije i udruge Urbana desnica akcija »Prazan grad« koju su te godine okrstili »humanitarnom« zato što su »htjeli upozoriti na prioritete, odnosno činjenicu da se, s jedne strane, proračunska sredstva nepotrebno rasipaju, dok istodobno naši građani u Slavoniji vape za pomoći« ^[54]. Zaključno udruga Urbana desnica poručuje da „ima sasvim legitimno pravo bojkotirati nešto što smo ionako preplatili te da svojim šetnjama gradom nisu za osobe koje zastupaju napravili ništa.“ ^[55]

Abrahamske monoteističke religije u svojim fundamentalnim spisima imaju zabrane bludnih radnji, pa tako i istospolnih seksualnih odnosa. S druge strane, detaljno su opisana i željena ponašanja odnosno odnos prema ljudima netradicionalnih sklonosti.

Postoji biblijska zabrana, homoseksualni čin je "to'evah," grijeh. Levitski Zakonik 18:22, navodi "Ti ne ćeš leći s jednim čovjekom kao što liježeš s jednom ženom; to bi bila gnusnost." Nadalje Levitski Zakonik 20:13, navodi" Ako muškarac sagriješi s drugim muškarcem kao sa ženom, počiniše oboje sramotu. Imaju se smrću kazniti, neka njihova krv bude na njima." Biblijska zabrana homoseksualnih čina čini se na prvi pogled neugodna i teško prihvatljiva, no ne tumaće svi ortodoksni židovi ove zapise na jednostavan način. Torah je protiv homoseksualnih čina, ne protiv homoseksualnih ljudi. Judaizam i Bog vole sve ljude.^[56]

Islam homoseksualno općenje smatra bludom (velikim grijehom). Mišljenje nekih islamskih teoretičara i filozofa je da su druge seksualne orijentacije osim heteroseksualne same po sebi, iskušenje, a ne grijeh, te da musliman treba odoliti bludu. Pojedine Islamske zemlje u kojima je na vlasti teokracija, propisuju vrlo oštro kažnjavanje protuprirodnog bluda.

Katolicizam u današnjem Katehizmu Katoličke crkve, proglašenim 1992., govori o spolnosti u člancima 2331–2386 (objašnjenje šeste zapovijedi, "ne učini preljuba").^[57]

Homoseksualnost označava odnose između muškaraca ili žena koji osjecaju spolnu privlačnost, isključivu ili pretežitu, prema osobama istoga spola. Očituje se u vrlo različitim oblicima kroz vjekove i u različitim kulturama. Njezin psihički nastanak ostaje velikim dijelom neprotumačiv. Oslanjajući se na Sveto pismo, koje ih prikazuje kao teško izopačenje, Predaja je uvijek tvrdila da su "čini homoseksualni u sebi neuredni". Protive se naravnom zakonu. Oni spolni čin zatvaraju daru života. Ne proizlaze iz prave ćuvstvene i spolne komplementarnosti. Ni u kojem slučaju ne mogu biti odobreni. (članak 2357). Homoseksualne osobe pozvane su na čistoću. Krepostima ovladavanja sobom, odgojiteljicama nutarnje slobode, kadšto uz potporu nesebična prijateljstva, molitvom i sakramentalnom milošću, one se mogu i moraju, postupno i odlučno, približiti kršćanskom savršenstvu. (članak 2359)

• Osnovni članak Teologija tijela

Sažeto rečeno: prema KKC homoseksualnost je nenaravna, nezdrava, neuredna sklonost, te se navodi da „ta sklonost, objektivno neuredna, za većinu njih predstavlja kušnju“ ^[58]. Prakticiranje homoseksualnosti, gledajući u objektivnom redu, je nešto u sebi zlo, neprihvatljivo. Djelovanje pojedinca, i stanje njegove savjesti, kao i na svim drugim područjima, vrednuje se prema redovitim moralnim načelima: ovisno o stupnju njegove spoznaje i o stupnju njegove slobode, tj. o njegovom osobnom moralnom integritetu, odnosno moralnoj zrelosti.^[59]

Crkva drži prikladnim ne pripustiti u sjemenište ni na ređenje one koji očituju istospolne težnje ili podupiru takozvanu homoseksualnu kulturu. Istospolni su čini smrtni grijesi, po sebi nemoralni i protivni naravnome zakonu, stoga ne mogu biti opravdani ni u jednom slučaju. Istospolne duboko ukorijenjene težnje koje se susreću kod određenoga broja muškaraca i žena, nisu grijesi, ali su ipak objektivna neuredna nagnuća i često su, i za njih same, kušnja. Takve osobe treba prihvatiti s poštovanjem i ljubaznošću; u razgovoru s njima treba izbjegavati svaki znak diskriminacije. ^[60]

Homoseksualnost je grijeh (Postanak 19:1-13, Levitski zakon 18:22, Rimljanima 1:26-27, 1 Korinćanima 6:9). Rimljanima 1:26-27 konkretno uči da je homoseksualnost posljedica odricanja i neposlušnosti Bogu. Kad osoba nastavlja živjeti u grijehu i nevjeri, Biblija nam kaže da ju je Bog prepustio još gorem i izopačenijem grijehu kako bi joj pokazao ispraznost i beznadežnost života odvojenog od Boga. Bog nije stvorio čovjeka s homoseksualnim željama. Biblija nam kaže da osoba postaje homoseksualna zbog grijeha (Rimljanima 1:24-27), a u krajnjoj liniji vlastitim izborom. Osoba može biti rođena s povećanom sklonošću prema homoseksualnosti kao što su neki ljudi rođeni s većom tendencijom prema nasilju i drugim grijesima. Ali to ne opravdava osobu koja izabire prepuštanje grješnim željama.^[61][62]

Ovaj članak ili dio članka nije pokriven izvorima.Pomozite Wikipediji navođenjem odgovarajućih knjiga, članaka u časopisima ili internetskih stranica.

Seksualno ponašanje je pod vizurom javnog morala. Jedni na homoseksualnost gledaju kao na normalno ponašanje, drugi je tretiraju kao bolest, a mnogi kao grijeh ili zločin.^{[63] [64]} Čini se da dominantnoj kulturi smeta osobito baš muški homoseksualizam jer se lezbijstvo nije nikada tretiralo jednako u kaznenom zakoniku . Posebice se sankcionira protuprirodni blud (coitus per anum) ali također i drugi oblici istospolnih nježnosti. U svim sredinama više se sankcionira muška homoseksualnost i prema njoj se uvijek iskazivao mnogo veći prijezir negoli prema ženskoj; izgleda, zapravo, da su lezbijski odnosi bili u povijesti vrlo rijetka pojava, te se spominju tek od početka XX. stoljeća - u Bibliji se npr. spominje čak i snošaj između žene i životinje, ali seksualni odnosi između žena se uopće ne pojavljuju. Osim osude pederastije (sklonost odraslog muškarca prema dječacima/adolescentima), posebice se osuđuje sklonost prema dječacima u dobi prije puberteta (pedofilija). Kazne su veće ukoliko se radi o maloljetnim osobama koje se smatraju žrtvama seksualnog iskorištavanja.^[65]

Uz staru Grčku antropolozi su otkrili još nekoliko primjera civilizacija (sjevernoamerička indijanska plemena, plemena na Novoj Gvineji) u kojima su istospolni odnosi, no ne nužno i homoseksualnost kao orijentacija, bili društveno prihvaćeni. Ipak, najviše je primjera izrazito negativnog odnosa društva prema homoseksualnosti.^[66] Dva su glavna vala uvođenja "sodomije" i "protuprirodnog bluda" u europsko kazneno pravo: u srednjemu vijeku pod utjecajem vjerskih shvaćanja da se radi o grijehu i u moderno doba, posebno u 19. stoljeću, kada se prvi put pojavljuje i koncept homoseksualca kojem se počinju prišivati svakakve nedokazane negativne osobine, od slabog zdravlja, čudnog nosa ili sklonosti alkoholu, pa do izmišljotina o teškom odnosu s majkom.

Istopolni odnosi u antičkoj Grčkoj od arhajskog perioda nadalje postoje uglavnom u vidu pederastične veze između odraslog (slobodnog) muškarca i dječaka (adolescenta). Kao norma poglavito aristokratskog morala s obrazovnim karakterom, pederastija postaje ključni element antičke grčke kulture od Homera nadalje. Svaki odnos je morao biti praćen izostajanjem uzbuđenja kod dječaka. Eromenos (dječak) nije smio osjećati seksualnu strast prema erastu (odraslom muškarcu), jer bi se to smatralo nemuževnim.

Istospolni odnosi između muškaraca jednakog socijalnog položaja smatrani se neprihvatljivima; partner koji bi pristao na pasivnu ulogu smatrao bi se takvim činom posve obešćašćenim.

Prema današnjim kriterijima, smatrali bismo "homoseksualnost" iz antičke Grčke kombinacijom pedofilije i biseksualnosti: naime je isključiva sklonost prema muškarcima smatrana nečim neprihvatljivim i čudnim; dok se na "sklonost" prema dječacima gledalo blagonaklono.

Kod Platona nalazimo i negativne stavove o pederastiji^[67]; nisu povjesničari do danas razjasnili točno u kojoj mjeri su stari Grci imali prema pederastiji pozitivan, a u kojoj mjeri negativan stav.

Pederastija je usko povezana sa vježbanjem bez odjeće u gimnazijima, kasnim sklapanjem braka (muškarci su ulazili u brak poslije tridesete), gozbama na kojima žene nisu sudjelovale i isključivanjem žena iz javnog života. Također je integralni dio vojne obuke i organiziranja.

Pod utjecajem Grka, Rim je u vrijeme Republike do stanovite mjere tolerirao pederastiju; to se međutim promijenilo najkasnije u prvom stoljeću, mnogo prije nego što se kršćanstvo bilo značajnije proširilo.

U Jugoslaviji, savezna skupština je 1951. u novom KZ-u člankom 186. predvidjela da se za "protuprirodni blud između osoba muškog spola učinilac kazni zatvorom do dvije godine". Prema podacima The International Lesbian and Gay Association ^[68] Po Kaznenom zakonu od 30.6.1959. muški homoseksualni odnosi su bili ilegalni u svim bivšim jugoslavenskim republikama. Od 1977 Hrvatska je dekriminalizirala mušku homoseksualnost, ali uz diskriminatornu dob za pristanak od 18 godina, usporedivo sa 14 za heteroseksualne odnose. Nije bilo referenci za lezbijske veze. Kazneni zakon iz 1997. (NN 110/97) više nema posebnih odredbi o homoseksualnosti. Dob za pristanak je 14 za sve. VIše nema odredbe o protuprirodnom bludu koji je kažnjavan ranije, u slučaju muškog i ženskog homoseksualizma u slučaju malodobnika (mlađih od 18) te opisa seksualnih odnosa bilo koje vrste koje bi ih činile ilegalnim, osim seksualnih ili izjednačenih odnosa sa djecom (mlađi od 14 godina).

1984. godina prijelomna je za coming out homoseksualaca na prostoru bivše Jugoslavije, da se mediji, a i javnost, prvi put ozbiljnije bave problemom »drugačijih« ^[69]

Veća društvena polemika odvijala se 2002. godine. Potaknut Nacrtom obiteljskog zakona, Ured HBK za obitelj priredio je u Zagrebu okrugli stol "Homoseksualnost – stanje ili opredjeljenje". Sukladno nauku Crkve upitna je svaka legalizacija ne samo braka, nego i sličnih oblika istospolne zajednice, istaknuo je dr. Josip Grbac, profesor moralne teologije u Rijeci. Prema riječima Stjepana Licea, zauzetoga katoličkog svjetovnjaka, homoseksualnost se sve više postavlja kao kriterij modernosti, dok se evanđelje prezentira kao put u nemodernost, pluskvamperfekt. Glavni urednik “Fokusa” Marijan Križić ocijenio je kako je brak među osobama istoga spola potpuno neprihvatljiv, ne samo s kršćanskoga, nego i sa stajališta naravnog reda. Profesor na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove dr. Valentin Pozaić podsjetio je kako je prema Katekizmu Katoličke Crkve to nenaravna i neuredna sklonost, a takvi spolni čini se zatvaraju daru života. Dorino Manzin, bivši predsjednik udruge “Iskorak”, koja se bori za prava homoseksualaca, poručio je kako Hrvatsko psihijatrijsko društvo i Hrvatska liječnička komora tvrde da homoseksualnost nije psihološki poremećaj. Homoseksualnost se može razviti u određenim okolnostima, pa i kad se reklamira, riječi su predstojnika Klinike za psihološku medicinu KBC-a dr. Vladimira Grudena, prenijela je IKA.^[70]

Hrvatski sabor je 14. srpnja 2003. proglasio i "Zakon o istospolnim Zajednicama" ^[71] Prema popisu stanovništva u Hrvatskoj 2011. godine, 0,004 posto građana je živjelo u ovakvim zajednicama.^[72]

Termin homoseksualizam vrlo rijetko pojavljuje u hrvatskoj etnografskoj građi i njezinoj interpretaciji. Jedan od razloga je i kasna invencija pojma koji se u znanstvenoj literaturi pojavljuje tek od kraja 19. stoljeća, da bi u širu upotrebu ušao tek u prošlom stoljeću. No, ni tada sadržaj toga pojma nije jednoznačan i teorijski objašnjen. Zabilježeni pučki vokabular je vrlo skroman, kada se u usmenoj književnosti spominje homoseksualizam, on ima istu funkciju obrata kao i zoofilija. Homoseksualci su najčešće ili oni “gore” ili oni “drugi”. Pod “gore” se podrazumijevaju osobe na višoj društvenoj ljestvici, a “drugi” su ili iz druge etničke skupine ili druge vjeroispovijedi. Homoseksualizam se često povezuje s pripadnicima islamske vjere koji se u usmenoj književnosti nazivaju Turcima. Ta veza nije potpuno slučajna, odnosno nije riječ samo o tome da su Turci “drugi”. S dolaskom islama u južnoslavenska područja dolazi i drukčiji senzibilitet za istospolnu ljubav. U Osmanlijskom Carstvo je prakticiranje homoseksualnosti bilo dosta rašireno, premda Islam strogo zabranjuje homoseksualnost; šerijat za takva djela predviđa smrtnu kaznu.^[73] Turske kupelji bila su sastajališta muškaraca u kojima su radili dječaci – prostitutke. Moguće je pretpostaviti da su se slična seksualna ponašanja (kakva su do danas ostala očuvana u Afganistanu i okolnim područjima, dječake koje stariji muškarac "koristi kao ženu" zove se ondje "bacha bazi") udomaćila i na područja koja su dugi niz godina bila pod Osmanlijskim Carstvom. Priče s motivom homoseksualnog Turčina nalaze se i u Kraussovim zbirkama, posebice u 2. svesku Anthropophyteie iz 1905. godine pod poglavljem O zloupotrebi zadnjice muškaraca i žena. Pavićević u Narodnim pikanterijama bilježi priču pod nazivom "Napisaće on drugu" u kojoj se spajaju motiv homoseksualnosti, šovinizma i poruge društveno moćnijih.^[74]

Po Iranskom Islamskom kaznenom zakonu od 199-1 pozicija je sljedeća: Sodomija je krimen, za koju se kažnjavaju oba partnera. Kazna ovisi o tome da li se radi o odraslim muškim osobama (koje su svjesno i svojevoljno to činile) te može biti i smrtna. Za lezbijke je moguća smrtna kazna ukoliko ponove krimen četvrti puta. Za druge bludne radnje kazne su također propisane.^[75] Praksa homoseksualnih i lezbijskih brakova na zapadu je kritizirana te su u javnim medijima isticani stavovi da to "reflektira slabost zapadne kulture" ^[76]

Istospolna veza je "protuprirodni prekršaj" kažnjiv s 10 godina zatvora (Section 377). ^[77]

Iako Izrael uživa reputaciju najtolerantnije države Bliskog istoka, gdje su određena prava homoseksualaca zaštićena zakonom, parade isto tako redovno izazivaju bijes desnog i konzervativnog dijela izraelske javnosti, pri čemu uz konzervativne Židove stoje rame uz rame i predstavnici kršćanskih i muslimanskih vjerskih zajednica. Svjetska Pride parada 2006. godine bila u sjeni letaka koji su kružili Jeruzalemom te u kojima još neidentificirana organizacija nudi nagradu od 20.000 novih šekela svakom onome tko usmrti "ljude iz Sodome i Gomore".^[78]

Otvoreni progoni homoseksualaca započeli su u nacističkoj Njemačkoj nakon “Röhmova puča” 1934. postrožavanjem dotadašnjeg članka Kaznenog zakona 175, čijim su stupanjem na snagu 1. siječnja 1872. homoseksualni odnosi među muškarcima proglašeni kriminalnim činom. Nakon 1935. Zakon je za “protuprirodne seksualne radnje” predviđao do deset godina tamnice, što je u stvarnosti podrazumijevalo upućivanje u koncentracijske logore, koje je prema aktualnim statistikama preživjelo jedva 40 posto homoseksualnih zatočenika, obilježenih ružičastim trokutom prišivenim na logorskoj odjeći. Nacistički ideolozi smatrali su homoseksualnost “izopačenim ponašanjem”, a sam Hitler nazvao ju je u jednom stranačkom govoru 1937. “anormalnim životom.”. Paragraf 175 pod istim ili novim imenom i nakon sloma nacističkog režima nastavio je vrijediti u Austriji, Istočnoj i Zapadnoj Njemačkoj. Uz brojne izmjene, ublaživanja i postupnu dekriminalizaciju homoseksualnosti u Njemačkoj i Austriji, paragraf 175 ukinut je u njemačkom kaznenom zakonu tek 1994., dok je u Austriji – koja je u doba Josipa II. kao prva u Europi ukinula smrtnu kaznu za homoseksualce - kao paragraf 209 definitivno izbrisan iz KZ-a 2002. Na lokalnoj razini, u Beču je 2004. donesen antidiskrimanicjski zakon, koji zabranjuje diskriminaciju na temelju rase, etničkog porijekla, religije, svjetonazora ili seksualnog usmjerenja.^[79]

Nakon niza lokalnih zakona, federalni parlament (Duma) proglasio je zakon kojim se ilegalnim proglašava širenje "netradicionalnih seksualnih ponašanja" prema djeci, propagiranje netradicionalnih seksualnih odnosa, ili poremećena percepcija o socijalnij jednakosti između tradicionalnih i netradicionalnih seksualnih veza. Nadalje, brani se širenje informacija o netradicionalnim seksualnim vezama koje bi mogle pobuditi interest za iste kod djece.^[80] U raznim anketama vidljivo je da postoji podrška ovoj legislativi. Primjerice, oko 48% rusa vjeruje da vlada "definitivno" treba prevenirati javno izlaganje ili podržavaje homoseksualnosti (istraživanje nezavisnog Levada Centra 175.2013), gdje se citira anketa 1,601 ljudi u travnju 2013. Anketa Moskovske firme nalazi da bi država u 25 posto "možda" trebala to učiniti. Isto istraživanje nalazi da 13 posto ljudi misli da bi homoseksualci trebali biti kazneno gonjeni, dok 38 posto smatra da bi se trebali "liječiti" od svoje homoseksualnosti. Ova istraživanja ukazuju da 31 posto ljudi smatra da bi gejevi i lezbijke trebali biti ostavljeni na miru.^[81]

Komunizam je na homoseksualnost gledao kao na "buržoasku aberaciju" i "kontrarevolucionarnu pojavu" opasnu po socijalističko društvo. U SSSR-u je ona rekriminalizirana 1934. pa je u doba Staljinovih planova i ideja o "nastanku novog sovjetskog građanina" uvedena kazna od tri do pet godina, istom reformom kojom je iznova zabranjen i pobačaj. ^[82]

Massachusetts već stoljećima uživa reputaciju jedne od najliberalnijih američkih federalnih država, a 2003. ju je potvrdio kada su na njenom teritoriju odlukom Vrhovnog suda te države legalizirani homoseksualni brakovi. Kasniji napori konzervativnih organizacija da se odluka Vrhovnog suda te države obori ustavnim amandmanom ostali su neuspješni.

U srpnju 2006 godine vrhovni sudovi država New York i Georgia donijeli presude kojima se izričito odbacuje pravo na brak homoseksualaca.^[83] Predsjednik George W. Bush poziva konzervativce da podrže nastojanja da se istospolni brakovi zabrane federalnim zakonom.^[84]

U izjašnjavanjima 2004. godine, glasači su odbacili prijedlog o sklapanju istospolnih brakova u svih 11 država u kojoj je ta mjera bila predložena. Glasači u Arkansasu, Georgiji, Kentuckyju, Michiganu, Mississippiju, Montani, Sjevernoj Dakoti, Ohiu, Oklahomi, Oregonu i Utahu odlučili da brak treba biti definiran kao zajednica muškarca i žene. U nekim su državama glasači odbacili i mogućnost da istospolne zajednice dobiju pogodnosti koje pripadaju "izvanbračnim partnerima". Istospolni brakovi nisu izričito dopušteni ni u jednoj državi, premda se u nekoliko država takve građanske zajednice mogu registrirati.^[85]

Interna uputa američkog Ministarstva obrane homoseksualnost navodi među duševnim poremećajima kao što su shizofrenija i mentalna zaostalost. Američkoj vojsci je zabranjeno tražiti podatke o seksualnoj orijentaciji svog ljudstva, ali i dozvoljeno iz službe odstranjivati sve one koji se sami deklariraju kao homoseksualci.^[86]

Tek je 2003. godine Vrhovni sud SAD presudom u slučaju Lawrence v. Texas presudio da nije ustavno kažnjavanje dobrovoljnih homoseksualnih odnosa između odraslih osoba: odluka je donesena preglasavanjem, te je četvero od desetero sudaca objavilo izdvojena mišljenja u kojima iznose da Ustav SAD ne daje mjesta zaključku da bi proganjanje homoseksualnosti bilo protuustavno. Do objave te presude iz 2003., predstavljali su muški homoseksualni odnosi kazneno djelo u 14 saveznih država, te za personal američkih oružanih snaga. U samom Texasu, državni Kongres odbija do danas službeno ukinuti zakon čiju je primjenu Vrhovni sud SAD 2003. godine proglasio neustavnom.^[87]

Godine 1995. američki Vrhovni sud stao na stranu organizatora parade sv. Patrika u Bostonu, te im temeljem ustavnih načela o slobodi izražavanja i vjere priznao pravo da s parade isključe javno iskazivanje homoseksualnosti.^[88]

U Hollywoodu, homoseksualizam se danas prodaje bolje nego bilo što drugo.

Nakon usvajanja zakona o istospolnim zajednicama 2005. godine, španjolsko društvo izišlo na ulice i trgove: s jedne strane su udruge homoseksualaca koje su rezervirale ulice Madrida, a s druge Forum za obitelj ispred spomenika Ustavu, čiji članovi su tražili referendum o tek usvojenim zakonima o homoseksualnim zajednicama, posvojenju djece i takozvanome "ekspresnom" razvodu braka. Sučeljavanje je bilo veoma oštro. Narodna stranka je ostala praktički izolirana u Parlamentu, a mogla je računati na deset milijuna birača, malo manje nego što ih je imala ljevica. Klima je bila veoma agresivna, bez pravoga dijaloga. Riječ je o dva različita shvaćanja života, te je podjeljenost izrazita. ^[89]

Prema novom zakonu iz 2014, oni koji ga prekrše prvi put suočeni su s kaznom od 14 godina zatvora, a među kaznama je i doživotni zatvor za kateogoriju kaznenih djela pod nazivom 'otežana homoseksualnost'. Tu spada ponovljeni homoseksualni seks odraslih, kao i djela koja uključuju maloljetne osobe, osobe s invaliditetom, te one odnose u kojima je jedan od partnera zaražen HIV-om. 2014 predsjednik je kod potpisivaja tvrdio da je zakon nužan jer 'arogantne i nemarne zapadne skupine pokušavaju djecu iz Ugande regrutirati u homoseksualnost'. Potpisivanju su svjedočili brojni državni dužnosnici, novinari, kao i tim tamošnjih znanstvenika koji je utvrdio kako ne postoji genetska podloga za homoseksualnost.^[90][91]

Britanski homoseksualci zarađuju godišnje gotovo 10.000 funti (oko 109.000 kuna) više od ostalih muškaraca, pokazuju istraživanja. Lezbijke zarađuju 6.000 funti više od heteroseksualnih žena, provode na odmoru dva puta više vremena i preko kreditnih kartica potroše 400 funti mjesečno, pokazuju rezultati ispitivanja koju je provela marketinška tvrtka Out Now.^[92]

• Homoseksualnost
• LGBTIQ
• Međunarodni dan borbe protiv homofobije