Mobilizacija
Mobilizacija ili vojačenje, čin je okupljanja i dovođenja vojne sile i zaliha u stanje spremnosti za rat. Riječ mobilizacija se u vojnom kontekstu prvi put spominje pri opisu priprema Pruske vojske između 1850. i 1860. Od tada su se teorije i tehnike mobilizacije stalno mijenjale. Prije Prvoga i Drugoga svjetskog rata neke zemlje su razvile složene planove kako bi provele brzu i učinkovitu mobilizaciju u slučaju rata. Suprotno značenje od riječi mobilizacija je demobilizacija.
Vojačenje je postalo važno s primjenom obveze služenja vojnoga roka i uvođenjem željeznice u uporabu tijekom 19. stoljeća. Mobilizacija je prvi put institucionalizirala masovno novačenje snaga u vrijeme Francuske revolucije, što je promijenilo osobine rata. Brojne tehnološke i društvene promjene uvjetovale su primjenu bolje organiziranih načina okupljanja vojske. Značajnije inovacije su svakako telegraf, koji je obogućavao brzo prenošenje zapovijedi, željeznica, koja je omogućavala brzo okupljanje snaga, te obveza služenja vojnoga roka, koja je osiguravala uvježbanu pričuvu raspoloživu u slučaju rata.
U smislu civilne zaštite, mobilizacija je postupak kojim se po nalogu nadležnog tijela obavlja pozivanje, prihvat i opremanje sudionika sustava civilne zaštite i dovodi ih u spremnost za provođenje zadaća civilne zaštite.[1]
- ↑ Narodne novine br. 82 Zakon o sustavu civilne zaštite. Broj dokumenta u izdanju: 1567; Donositelj: Ministarstvo zdravstva Republike Hrvatske; Nadnevak tiskanog izdanja: 24. srpnja 2015.; pristupljeno 19. ožujka 2020.
