Ljutice

Ljutice
Trimeresurus flavomaculatus
Sistematika
Carstvo:	Animalia
Koljeno:	Chordata
Razred:	Reptilia
Red:	Squamata
Podred:	Serpentes
Porodica:	Viperidae Oppel, 1811.
Potporodice
* Azemiopinae Crotalinae Viperinae Causinae
Sinonimi
Viperae - Laurenti, 1768. Viperini - Oppel, 1811. Viperidae - Gray, 1825.[1]
Baze podataka
GBIF
wikivrste WD wikislike wikigalerija

Ljutice (lat. Viperidae), porodica zmija i sve su otrovnice. Oko 260 vrsta zmija iz ove porodice podijeljeno je u 35 rodova, od kojih potporodice Azemiopinae i Causinae imaju samo po jedan rod, dok se svi preostali nalaze u potporodicama pravih ljutica i jamičarki.

Zmije ove porodice žive u Americi, Afrike i Euroaziji. Bolje podnose hladnoću od većine drugih zmija, pa tako žive i na većim nadmorskim visinama kao i u pustinjama s hladnim zimama. Neke vrste može se sresti čak i sjeverno od polarnog kruga.^[2] U Europi su zastupljene s devet vrsta, dok ih u Australiji, Oceaniji i na Madagaskaru uopće nema.

Ovisno o vrsti, ljutice su duge od 30 cm pa do preko 2 metra. Najviše vrsta ljutica je u potporodici pravih ljutica i jamičarki. U potporodicu jamičarki su i čegrtuše. Jamičarke imaju, za razliku od pravih ljutica, jamice smještene između očiju i nosnica koje su organ za otkrivanje izvora topline u okolini. Ovaj organ im omogućuje određivanje smjera i izvora topline. Ljutice su, u pravilu, aktivne u sumrak i noću.

Tijelo ljutica je zbijeno, i djeluje masivno, a uočljiv je kratak rep i trokutasta, vidno od tijela vratom odvojena glava. Prekrivene su hrapavim, međusobno preklopljenim ljuskama. Oči ljutica imaju najčešće okomito procijepljene zjenice elipsastog oblika.

Kod većine vrsta (ovoviviparnost) jaja sazrijevaju u tijelu majke, tako da mladunci odmah, po izlasku jaja iz ženke, probijaju mekanu ovojnicu i sposobni su za samostalni život. U tom razdoblju, ženke se izlažu suncu više nego inače, što ubrzava proces sazrijevanja jaja. Ljutice se uglavnom pare svake dvije a nekad i tri godine. No, neke vrste polažu jaja (oviparnost). Broj jaja se kod tih vrsta može kretati od samo jednog, pa do oko 100.

Ljutice imaju vrlo dobro razvijen otrovni aparat. Otrovni zubi su dugački, i odgovaraju načinu lova iz zasjede. Strelovito napadaju žrtvu, i zubi moraju probiti perje ili krzno lovine, te ubrizgati u nju otrov. Kad miruje, zubi su savijeni prema natrag uz gornju stranu usta, a kad ih otvori izlaze iz nabora u nepcu i izravnavaju se okomito na gornju čeljust. Događa se, da im se zubi istupe ili čak i istrgnu. No, to nije problem, jer je zamjenski zub već u čeljusti, i vrlo brzo izbija.

Otrov ljutica je kod većine vrsta hemotoksičan, što znači da sadrži proteine koji razbijaju krvne stanice. Izazivaju unutrašnje krvarenje, naticanje, nekrozu i vrlo su bolni. Pored toga, među najdjelotvornije sastavne dijelove otrova ljutica spadaju i proteini koji sprečavaju zaustavljanje krvarenja što rezultira masivnim unutrašnjim krvarenjem i razaranjem okolnog tkiva. Krvarenje nastupa ispod kože, u nosnoj šupljini i ustima, a prije svega u probavnom sustavu i mozgu plijena. Pored toga, otrovi nekih vrsta imaju i sastojke koji djeluju na živčani sustav plijena na način, da izazovu paralizu. Ovo se odnosi prije svega na neke vrste čegrtuša.

Sve otrovnice koje se mogu sresti u Hrvatskoj su iz ove porodice. To su riđovka i njena podvrsta planinska riđovka i poskok.

	Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Ljutice
	Wikivrste imaju podatke o taksonu Viperidae