John Hasbrouck Van Vleck
| John Hasbrouck Van Vleck | |
 | |
| Rođenje | 13. ožujka 1899. Middletown, Connecticut, SAD |
|---|---|
| Smrt | 27. listopada 1980. Cambridge, Massachusetts, SAD |
| Državljanstvo | Amerikanac |
| Polje | Fizika |
| Institucija | Sveučilište Minnesota u Minneapolisu Harvardovo sveučilište Sveučilište u Oxfordu Balliol viša škola u Oxfordu |
| Alma mater | Sveučilište Wisconsin u Madisonu Harvardovo sveučilište |
| Istaknuti studenti | E. M. Purcell P. W. Anderson T. Kuhn |
| Poznat po | Fizika čvrstog stanja Kondenzirana tvar |
| Istaknute nagrade | Nobelova nagrada za fiziku (1977.) Član Kraljevskog društva (1967.) |
| Portal o životopisima | |
John Hasbrouck Van Vleck (Middletown, 13. ožujka 1899. – Cambridge, 27. listopada 1980.), američki fizičar. Diplomirao (1920.) na Sveučilištu Wisconsin u Madisonu, doktorirao na Harvardu (1922.). Bio je profesor na Sveučilištu Minnesota (od 1924. do 1934.) i Harvardovu sveučilištu (od 1934. do 1969.). Bavio se kvantnom teorijom magnetizma, molekularnim spektrima te kvantnom teorijom atomske strukture. Za doprinos poznavanju ponašanja elektrona u magnetskim nekristaličnim krutim materijalima dobio je Nobelovu nagradu za fiziku 1977. s P. W. Andersonom i N. F. Mottom. Najpoznatija djelasu mu: Kvantni principi i linijski spektri (eng. Quantum Principles and Line Spectra, 1926.), Teorija električne i magnetske susceptibilnosti (eng. The Theory of Electric and Magnetic Susceptibilities, 1932.).[1]
Podrobniji članak o temi: Fizika čvrstog stanjaFizika čvrstog stanja je grana fizike koja proučava strukturu tvari u čvrstome stanju (krutine) te s pomoću kvantne fizike istražuje svojstva i procese u kristalnome i amorfnome obliku tvari, svojstva kristalizirane tvari i pojave vezane uz promjene fizikalnih veličina (primjerice temperature, tlaka, dimenzija i oblika mikrokristala, broja i vrste defekata u kristalnoj rešetki i drugo). Zakonitosti utvrđene za kristaliziranu tvar primjenjuju se djelomično i na amorfne krutine ili smjese kristalne i amorfne tvari te visokoviskozne tekućine (primjerice fotoosjetljiva stakla, krute polimere, keramiku i drugo). Mikroskopska teorija čvrstog stanja primjena je kvantne mehanike na čvrsto stanje. Njezini rezultati uspješno tumače kvalitativne razlike među različitim čvrstim tijelima, a u mnogim slučajevima omogućuju i kvantitativni pristup svojstvima tih tijela. Budući da je čvrsto stanje sustav od velikog broja atoma, teorija čvrstog stanja služi se nizom približenja (aproksimacija). Tako se pretpostavlja da se ponašanje atomskih jezgara i elektrona može opisivati nezavisno. Pri razmatranju gibanja jezgara ne uzima se u obzir gibanje elektrona, tj. atomi se promatraju kao cjeline. Takav je pristup opravdan za objašnjenje nekih mehaničkih i termodinamičkih svojstava koja potječu od međusobnoga elastičnoga vezivanja atoma. Razmatraju li se elektronska stanja, uzima se da atomske jezgre miruju. Ta je pretpostavka u znatnoj mjeri opravdana jer se u normalnim okolnostima elektroni gibaju znatno brže nego jezgre koje su mnogo veće mase od elektrona. Kako su za svojstva čvrstog stanja najvažniji valentni elektroni, promatraju se samo ti elektroni, a utjecaj elektrona u dubljim elektronskim ljuskama uzima se u obzir kroz njihov doprinos električnom polju oko jezgara. Pretpostavlja se da u prvom približenju (aproksimaciji) svaki valentni elektron može biti opisan vlastitom valnom funkcijom. Razvile su se dvije metode u opisivanju međudjelovanja (interakcije) valentnih elektrona: atomska aproksimacija i aproksimacija slobodnim elektronima.
Podrobniji članak o temi: MagnetizamMagnetizam (prema magnetu koje dolazi od lat. magnes, genitiv magnetis < grč. Μαγνῆτıς λίϑος: kamen iz Magnezije) je skup pojava povezanih s magnetskim poljem i s ponašanjem tvari u magnetskom polju. Magnetska svojstva tvari potječu od magnetskih momenta atoma i njihovih međudjelovanja koja mogu stvoriti kolektivno magnetsko uređenje. Magnetizam atoma posljedica je magnetizma elektrona i atomske jezgre i njihovih međudjelovanja. Razlikuje se orbitalni magnetski moment, zbog gibanja elektrona oko atomske jezgre, i spinski magnetski moment, kao vlastito kvantnomehaničko svojstvo elektrona i jezgre. S obzirom na ponašanje u magnetskom polju, sve se tvari odlikuju svojom magnetskom permeabilnošću. Tako se mogu razlikovati dijamagnetične, paramagnetične, feromagnetične, ferimagnetične i antiferomagnetične tvari.
Podrobniji članak o temi: Kondenzirana tvarKondenzirana tvar je tvar nastala kondenzacijom, tvar u kojoj atomi i molekule snažno uzajamno djeluju te se može nalaziti u tekućem ili čvrstom agregatnom stanju, a na iznimno niskim temperaturama u supravodljivoj ili suprafluidnoj fazi. Problemima i teorijom nastajanja kondenzata bavi se fizika kondenzirane tvari, unutar koje se proučavaju neka svojstva tekućina, na primjer prijelazi faza proces naparivanja i svojstva tankih slojeva, epitaksijalni rast kristala i posebno svojstva klastera atoma i molekula i niskotemperaturna fizika. Temelje te grane fizike postavio je 1916. njemački fizičar W. Nusselt (1882. – 1957.) svojom teorijom filmske kondenzacije, koju su u potpunosti potvrdili potonji pokusi. Danas se fizika kondenzirane tvari snažno razvija pa se izdvaja kao posebna grana fizike, iako je bitno vezana uz druge grane, osobito termodinamiku i fiziku čvrstog stanja.