Eremita

Eremita
Ihsahn (studijski album)
Žanr	progresivni metal, black metal
Objavljen	18. lipnja 2012.[1]
Snimanje	2011. – 2012.
Studio	Ivory Shoulder Studio (Telemark, Norveška), Juke Joint Studio (Notodden, Norveška), Envisage Audio (Seattle, Washington), privatni studio Devina Townsenda[2]
Trajanje	52:31
Izdavač	Candlelight
Producent(i)	Ihsahn
Recenzije
AllMusic
Kronologija albuma – Ihsahn
After (2010.) Eremita (2012.) Das Seelenbrechen (2013.)

Eremita (latinski: "Pustinjak") četvrti je studijski album norveškog progresivnog metal glazbenika Ihsahna. Album je 18. lipnja 2012. godine objavila diskografska kuća Candlelight Records.

Eremita je prvi Ihsahnov samostalni uradak od završetka konceptualne trilogije njegovih prvih triju samostalnih albuma koju čine The Adversary, angL i After. Ihsahn je izjavio kako je Eremita nastala kao proizvod namjernog suprotstavljanja Afteru.^[3] Opisao je After kao "vrlo opustošen, sumoran krajolik. Ni u jednom tekstu pjesme nisu bili prisutni znakovi života",^[3] dok je za atmosferu Eremite izjavio kako je "puno više introvertiranija, paranoičnija i pomalo shizofrena [od Afterove]. Uglavnom se vraćam istim temama, no tekstovi su pisani iz drukčije perspektive".^[3]

Osjećaji introvertiranosti, paranoje i shizofrenije albuma prikazani su i na njegovoj naslovnici, kojom se Ihsahnov dugogodišnji interes za Friedricha Nietzschea^[4] posvetio Nietzscheovim posljednjim i ludim godinama života. Naslovnica prikazuje izokrenutu sliku Nietzschea koja je nastala u kasnijem dijelu njegova života, kada je bio na rubu ludila. Prema Ihsahnovim riječima, Eremita je "refleksivan album filtriran kroz oči luđaka."^[4] Dodatno je objasnio poveznicu između Nietzschea i albuma, izjavljujući kako su "na albumu prisutni eskapizam, paranoja i mnoštvo problema s kojima se valja suočavati te su ove slike Nietzschea nastale vrlo blizu vremena kad ga je zapalo ludilo."^[5]

Na Eremiti se pojavio i gostujući glazbenik, Devin Townsend. Ihsahn je prethodno gostovao na Townsendovom albumu Deconstruction.^[6] Jens Bogren, glazbeni producent koji je miksao Deconstruction, također je izvršio miksanje i mastering Eremite. U pogledu suradnje s Townsendom, Ihsahn je izjavio:

»Devin i ja imamo vrlo različite osobnosti. Ja sam više miran tip, a Devin je vrlo energičan pojedinac. Upoznao sam ga u nekoliko različitih navrata i on je stvarno super momak. Usprkos našim suprotstavljenim osobnostima i vrlo različitim glazbenim izračajima mogu se poistovjetiti i razumjeti njegov način rada. Mislim da je to zato što jednako strastveno stvaramo glazbu, bez obzira na to gdje nas ona odvede. On također ima vlastiti studio u kojem radi sve što je potrebno. Ako u nj treba dovesti glazbenike ili sve napraviti sam... nije bitno. Kao i u mojem slučaju, njegov je glavni cilj završiti glazbu. Divim se njegovom vrlo iskrenom izričaju u njegovoj glazbi...uopće mu ne predstavlja problem usuditi se biti ono što on stvarno jest i to uistinu cijenim.^[7]«

Eremita na latinskome jeziku znači "pustinjak"; tu je riječ Ihsahn identificirao kao ključan pojam u njegovom intelektualnom i glazbenom razvoju:

»Pa, tijekom svoje sam se karijere posvećivao mitološkim likovima koji su napustili konformnost i sabranost kako bi, laički rečeno, sami uspostavili vlastite stavove u pogledu nekih stvari. To je više scenarij i jednako tako bijeg od konformnosti i sabranosti. Nietzsche je uvelike utjecao na mene, pogotovo ovih godina otkako se bavim svojim solističkim uradcima. On je bio pustinjak, pisao je o pustinjacima i pretpostavljam da i ja sam činim ovo na pomalo pustinjački način. Nalazim se ovdje, u svojoj pustinjačkoj pećini odnosno studiju, sam radeći svoje stvari. To samo na raznim razinama odražava aspekte samog albuma i vjerojatno aspekte načina na koje vidim stvari i na koji radim.^[4]«

Ihsahn je dodatno pojasnio svoju povezanost s mitološkim pustinjacima:

»To je simbolika pustinjaka. Asociram se s njom već dugo vremena. Ne samo radi samostalnih uradaka, već zbog cjelokupnog samotnog lika koji se ističe u regularnom društvu i čini stvari na drugačiji način. Tijekom cijele sam se svoje karijere vraćao toj slici kao logičnome liku – bio to Prometej ili Ikar, ili bilo tko od tih samotnih likova, na određen način prikazuješ one koji se odmaknuli od onoga što je društveno prihvaćeno. Radi se o napuštanju svega. Po meni je to s intelektualnog, ali i umjetničkog gledišta nešto što smatram vrlo prirodnim i prekrasnim. To sumira cijelu ideologiju s kojom sam povezan.^[3]«

Tekstovi i glazba: Ihsahn. 

Eduardo Rivadavia, glazbeni kritičar sa stranice AllMusic, dodijelio je albumu četiri od pet zvjezdica te je izjavio: "Naziv Ihsahnovog četvrtog post-Emperor samostalnog albuma, Eremita, izveden je iz latinske riječi za "pustinjaka", no ništa ovdje ne upućuje na glazbenog isposnika, u bijegu i odsječenog od svijeta, uzbudljive mogućnosti suradnje, ili nove avenije izražajnosti ponad njegovog čvrsto osnovanog black metal nasljeđa. Ova je širokoumna vizija, naravno, već bila uvelike očita na prethodnim Ihsahnovim albumima, ali ona na Eremiti uvjerljivo cvjeta hrabrije nego ikad prije, čak i u pogledu skladbi prožetima black metalom kao što su "Arrival" (u kojoj vokali variraju od poznatih žestokih kreštanja do operatičnih vibratosa), "The Paranoid" (koja se razvija od pakla blast beatova do gotovo industrijalnih rifova) i "Something Out There" (veličanstvena simfonija koja najviše podsjeća na Emperor od svih drugih pjesama na albumu). Uzmite za primjer "Introspection", koja se razvija uokolo melankoličnog rifa i mrmljajućih vokala koji bi se mogli svidjeti obožavateljima shoegazea iz 1990-ih; ili "Departure", koja koketira s bossom novom usred generaliziranog instrumentalnog ludila; ili divnu gitarističku simfoniju "The Eagle and the Snake", koja predivno prikazuje Ihsahnove vještine orkestriranja instrumenta, dok zarazno naporan saksofon (koji se može čuti na vrlo atmosferičnoj "Catharsis" i drugdje) leti uz ostale instrumente, naizmjenično pjevušeći, proizvodeći ružne zvukove i vodeći pjesmu u zemlju krautrocka. Još jedna produljena meditacija, doom-jazz odiseja "The Grave", također brzo nadilazi svoje metalne okove kako bi posjetila Bowiea i Ena u njihovom berlinskom laboratoriju iz kasnih sedamdesetih -- još jednom uz pomoć tog zmijolikog saksofona i inspiriranog bubnjanja koje je izveo bubnjar grupe Leprous, Tobias Ørnes Anderson. Kad već govorimo o prethodno spomenutim suradnicima, Andersonov kolega iz grupe, pjevač Einar Solberg, pojavljuje se na "Arrivalu", anđeoska Heidi Tveitan na "Departureu" te Jörgen Munkeby iz grupe Shiniga donosi svo to inspirirano sviranje saksofona -- opet, teško da bi se moglo govoriti o pustinjačkom procesu snimanja. Stoga, osim ako se Eremitin naslov odnosi na umjetnika koji kopa dublje unutar sebe kako bi otkrio prethodno nepoznate ideje i osjećaje, smatrajte ga pogrešnim nazivom, jer ove pjesme umjesto toga prikazuju Ihsahna koji se osjeća dovoljno ugodno u svojoj kameleonskoj koži kako bi dopustio da njegova mnogostranost sjaji i bude prokleta mračna sjena black metala".^[8]