Idi na sadržaj

Jabuka

Uredi veze
S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Za druga značenja, pogledajte Jabuka (čvor).
Jabuka
Sistematika
CarstvoPlantae
DivizijaMagnoliophyta
RazredMagnoliopsida
RedRosales
PorodicaRosaceae
RodMalus
VrstaM. domestica
Dvojno ime
Malus domestica
Borkh. 1803.
Sinonimi
Malus communis Desf.
Malus pumila auct.[1]
Pyrus malus L.[2]

Jabuka je listopadno drvo iz porodice Rosaceae, poznato po svojim slatkim, jabučastim plodovima istog naziva. Uzgaja se i udomaćena je širom svijeta, te je najviše uzgajana vrsta iz roda Malus. Ovo drvo porijeklom je iz srednje Azije, gdje se i danas mogu naći njeni divlji preci (Malus sieversii). Jabuke su uzgajane hiljadama godina u Aziji i Evropi, a u Sjevernu Ameriku donijeli su je evropski doseljenici. One imaju religijsku i mitološku važnost u mnogim kulturama, naročito nordijskoj i grčkoj, kao i u evropsko-kršćanskim tradicijama.

Stablo jabuke obično izraste vrlo visoko ako se uzgoji iz sjemena, a znatno manje ako se kalemi na korijen. Postoji više od 7.500 poznatih sorti jabuka, dajući vrlo široki raspon njenih željenih osobina. Različite sorte se uzgajaju zbog različitih ukusa i načina upotrebe, uključujući jabuke za kuhanje, spravljanje sokova i drugih prerađevina ili sirove za jelo. Domaće jabuke se obično razmnožavaju kalemljenjem, mada divlje vrlo lahko rastu i iz sjemena. Drvo i plod su vrlo otporni na brojne gljive, bakterije i plijesni, a koje se mogu obuzdavati brojnim organskim i neorganskim sredstvima. Genom jabuke je dekodiran 2010. kao dio istraživanja o kontroli bolesti i selektivnog uzgajanja u njihovoj proizvodnji.

Prema podacima FAO iz 2013. u svijetu je proizvedeno oko 80 miliona tona jabuka, a sama Kina je proizvela gotovo polovinu.[3] Sjedinjene Američke Države su drugi svjetski proizvođač jabuka, a više od 6% svjetske proizvodnje (preko četiri miliona tona), Turska treći, a slijede Italija, Indija i Poljska. Prema istim podacima, Bosna i Hercegovina je u 2013. proizvela 85.117 tona jabuka.[3] Jabuke se često jedu sirove, ali se mogu koristiti i za mnoge prerađevine (naročito deserte) kao i pića. Smatra se da ona pozitivno utječe na zdravlje ljudi, mada su otkrivene dvije vrste alergija povezane sa raznim bjelančevinama pronađenim u jabukama.

Botanički podaci

[uredi | uredi izvor]
Cvijet, plod i listovi jabuke (Malus domestica)

Jabuka je listopadno drvo visoko od 1,8 do 4,6 m (odomaćene sorte) odnosno do 12 m u divljini.[4] Kada se kultivira, veličina, oblik i gustoća grana se određuje odabirom kalema i načinom obrezivanja. Listovi su naizmjenični, tamno zelene boje, jednostavno ovalni sa djelimično nazubljenim ivicama, neznatno povijenim unutra.[5]

Jabuka, sirova, neoguljena
Hranjiva vrijednost po 100g
Energija217,5 kJ
Ugljikohidrati13.81 g
Šećeri10.39 g
Vlakna2.4 g
Masnoće0.17 g
Bjelančevine0.26 g
Voda85.56 g
Vitamin A ekviv.3 μg (0%)
Tiamin (Vit. B1)0.017 mg (1%)
Riboflavin (Vit. B2)0.026 mg (2%)
Niacin (Vit. B3)0.091 mg (1%)
Vitamin B50.061 mg (1%)
Vitamin B60.041 mg (3%)
Folna kiselina (Vit. B9)3 μg (1%)
Vitamin C4.6 mg (8%)
Kalcij6 mg (1%)
Željezo0.12 mg (1%)
Magnezij5 mg (1%)
Fosfor11 mg (2%)
Kalij107 mg (2%)
Cink0.04 mg (0%)
Procenti su relativni u odnosu na američke preporuke za dnevne potrebe odraslih osoba.
Izvor: USDA baza podataka za namirnice

Cvjeta u proljeće a istovremeno iz pupoljaka izbijaju i listovi, koji rastu iz kraćih i nekih dužih izdanaka. Cvjetovi su veličine 3 do 5 cm, bijeli s blagim ružičastim nijansama koje postepeno nestaju, imaju pet latica, a grupirani su cvasti od 4 do 6 cvjetova. Središnji cvijet u cvasti naziva se kraljevski cvijet, on se otvara prvi i može se razviti u znatno veći plod.[5][6] Plodovi sazrijevaju u kasno ljeto ili ranu jesen, uz veliki broj sorti u širokom rasponu različitih veličina ploda. Komercijalni uzgajivači jabuka imaju za cilj proizvoditi jabuke prosječne veličine od 7 do 8,3 cm u promjeru, zbog toga što su takve većinom tražene na tržištu. Neki potrošači, naročito u Japanu, preferiraju veće jabuke, dok se jabuke veličine manje od 5,7 cm koriste za pravljenje sokova te imaju relativno nisku vrijednost na tržištu. Kora ploda jabuke je obično crvena, često i žuta, zelena, ružičasta ili smeđa, mada postoje i brojne sorte sa dvobojnim ili trobojnim plodovima.[7] Koža ploda također može biti djelimično ili potpuno smežurana i tamna. Ona je pokrivena zaštitnim slojem epikutikularne smole.[8] Meso ploda dok je svježe obično je svijetlo žute ili bijele boje,[7] a poznati su varijeteti sa ružičastom i žutim mesom.

Divlji preci

[uredi | uredi izvor]

Prvobitni divlji predak današnje jabuke bila je divlja jabuka Malus sieversii, koja raste divlje u planinama Centralne Azije, u južnom Kazahstanu, Kirgistanu, Tadžikistanu i Xinjiangu u Kini.[5][9] Pripitomljavanje vrste najvjerovatnije je započelo na šumovitim obroncima planina Tian Shan, da bi tokom dugog perioda i dopuštenom sekundarnom introgresijom gena od drugih vrsta u slobodno oprašene sjemenke. Važna genska razmjena s Malus sylvestris, evropskom divljom jabukom, dovela je do toga da je današnja populacija jabuka više u srodstvu s M. sylvestris nego s morfološki sličnijim pretkom M. sieversii. U sojevima bez "novijeg" genskog dodatka doprinos kasnijeg pretka više dominira.[10][11][12]

Genom

[uredi | uredi izvor]

Konzorcij pod italijanskim vodstvom je 2010. objavio da je dešifrirao cjelokupni genom jabuke u saradnji s hortikulturnim genetičarima s Univerziteta države Washington,[13] koristeći sortu zlatni delišes.[14] Jabuka ima približno 57.000 gena, što je najveći broj među svim biljnim genomima koji su dotad proučavani,[15] te više gena nego što ih ima kod čovjeka (otprilike 30.000).[16] Novo razumijevanje genoma jabuke pomoći će naučnicima da identificiraju gene i njihove varijante koje doprinose povećanju otpornosti na sušu i bolesti, kao i druge poželjne osobine. Razumijevanje gena koji se kriju iza tih osobina dat će naučnicima mogućnost da provedu mnogo opsežnije selektivno uzgajanje. Dešifriranje genoma jabuke dalo je i konačni dokaz da je Malus sieversii stvarni divlji predak domaće jabuke, što je okončalo dugogodišnju debatu na tu temu u naučnoj zajednici.[13]

Oprašivanje

[uredi | uredi izvor]

Jabuke ne mogu same sebe oprašivati, one se moraju međusobno oprašivati da bi se razvili plodovi. Tokom cvjetanja svake sezone uzgajivači jabuka često koriste oprašivače koji nose polen. Najčešće se koriste pčele. Kao dodatni oprašivači na plantažama koriste se i soliterne pčele (Osmia lignaria). Ponekad i ženke bumbara oprašuju jabuku, ali njih nema u većim količinama da bi mogle biti važniji oprašivači.[17][18]

Postoji do četiri do sedam polinacijskih grupa među jabukama, u zavisnosti od klime:

  • grupa A – rano cvjetanje od 1. do 3. maja u Engleskoj (sorte Gravenstein, Crveni Astrachan)
  • grupa B – od 4. do 7. maja (Idared, McIntosh)
  • grupa C – srednjosezonske, od 8. do 11. maja (Granny Smith, zvečarka)
  • grupa D – od 12. do 15. maja (Zlatni delišes, Calville blanc d'hiver)
  • grupa E – kasno cvjetanje, do 16. do 18. maja (Braeburn, Reinette d'Orléans)
  • grupa F – od 19. do 23. maja (Suntan)
  • grupa H – od 24. do 28. maja (Court-Pendu Gris)

Historija

[uredi | uredi izvor]

Centar rasprostranjenja roda Malus nalazi se u istočnoj Turskoj. Drvo jabuke je možda jedno od najranijih kojeg je čovjek pripitomio,[19] a njegovi plodovi su se znatno poboljšali putem odabira tokom hiljada godina. Aleksandru Velikom se pripisuje pronalazak patuljastih vrsta jabuka u današnjem Kazahstanu oko 328. p. n. e.[5] Donio ih je u nazad u Makedoniju, a za njih se smatra da su preci patuljastih sorti korištenih za kalemljenje. Zimske sorte jabuka, ubrane u kasnu jesen i uskladištene iznad tačke smrzavanja, milenijima su bile vrlo važan prehrambeni izvor u Aziji i Evropu.[19]

U Sjevernu Ameriku jabuke su donijeli kolonisti u 17. vijeku,[5] a smatra se da je prvu plantažu jabuka na sjeveroameričkom tlu zasadio svećenik William Blaxton 1625. u Bostonu.[20] Jedine vrste jabuka koje su do tada rasle u Sjevernoj Americi bile su divlje jabuke, a koje su domoroci nazivali obične jabuke.[21] Sorte jabuka doneseni kao sjemenke iz Evrope raširile su se trgovinom među domorocima, a također su i sađene na kolonijalnim farmama. Prema katalogu mladica jabuke u SAD iz 1845. prodavano je 350 "najboljih" sorti, što ukazuje na snažan rast broja novih sjeveroameričkih sorti početkom 19. vijeka.[21] U 20. vijeku, počeli su projekti navodnjavanja u istočnom Washingtonu i omogućili razvoj multimilijarderske industrije voća, u kojoj je jabuka predstavljala vodeći proizvod.[5]

Do 20. vijeka, uzgajivači su skladištili plodove jabuke u "trapovima" (rupama u zemlji) gdje su one bile zaštićene od mraza tokom zime, bilo da su ih čuvali za lične potrebe ili za prodaju. Poboljšanje u transportu svježih jabuka vozovima, brodovima ili kamionima zamijenilo je potrebu za njenim skladištenjem.[22][23] U 21. vijeku, dugoročno skladištenje je ponovno došlo do izražaja u objektima gdje se održava "kontrolirana atmosfera" da bi se jabuke održale svježim tokom cijele godine. U takvim objektima održava se velika vlažnost zraka, nizak udio kisika u zraku i kontrolirani nivoi ugljik-dioksida, čime se održava svježina jabuka.[24][25]

Kao ljekovita biljka, jabuke se spominju već u starim babilonskim natpisima iz 8. vijeka p. n. e. u kojima se navode biljke u vrtovima ljekovitog bilja kralja Marduk-apla-iddina II. Također i srednjovjekovna medicina jabukama daje značajno ljekovito djelovanje. U to doba, većina plodova starih sorti jabuka trebali su biti, za tadašnje trendove, znatno više kiseli, bogati oporim sastojcima i nešto drvenastiji. Osim toga, nije se mnogo znalo kada, kako i koje dijelove jabuke se može koristiti. Jedenje neoguljenih jabuka općenito ima adstrigentno, laksativno i baktericidno djelovanje.[26] Osim toga, jabuka je ima povoljan utjecaj i na želudac.[26] Vlakna ploda jabuke su prehrambena vlakna, koja se dobijaju u industrijskom procesu iz iscijeđenih i suhih jabuka. Ona sadrže veoma visok udio pektina.

Sorte

[uredi | uredi izvor]
Zelene i crvene jabuke u Indiji

Smatra se da postoji više od 7.500 poznatih sorti jabuka.[27] Sorte se mnogo međusobno razlikuju po količini prinosa te visine odraslog stabla, čak i kada rastu iz istog kalemljenog korijena.[28] Za umjerena i suptropska klimatska područja dostupni su različite sorte. Nacionalna kolekcija voća u Ujedinjenom Kraljevstvu, koja je u nadležnosti Ministarstva okoliša, hrane i ruralnih poslova, uključuje kolekciju od preko 2.000 sorti jabuka u Kentu.[29] Univerzitet u Readingu, koji je nadležan za razvoj nacionalne kolekcije baze podataka u UK, daje pristup pretraživanju nacionalne kolekcije. Za veliki broj starih sorti jabuka ne postoje jedinstveni nazivi, nego su najčešće lokalni. Imena sorti su davane po raznim osnovama: oblik ploda, boji, okusu, ili nekoj drugoj karakteristici.[30]

Nacionalna baza podataka o kolekcijama voća u UK sadrži mnoštvo informacija o osobinama i porijeklu mnogi sorti jabuka, uključujući i alternativna imena za one koje su genetski ista sorta jabuke. Mnoge od tih sorti se uzgajaju radi svježih plodova (stolna jabuka), mada se neke sorte uzgajaju posebno za kuhanje ili pravljenje sokova. Jabuke iz kojih se cijedi sok su obično isuviše opore i gorke za jelo, ali soku od jabuke daju vrlo bogatu aromu koju stolne jabuke ne mogu.[31]

Komercijalno popularne sorte jabuke su mehke, ali hrskave. Druge poželjne kvalitete u uzgoju današnjih komercijalnih jabuka su jasne i živopisne boje kože, odsustvo hrapavosti na koži (poput sorti renete), lahkoća transporta, mogućnosti dužeg čuvanja, veliki prinosi, otpornost na bolesti, savršen jabučast izgled i bogat okus.[28] Moderne sorte su prosječno nešto slađe od starijih sorti, jer se tokom vremena traženi okusi jabuka dosta promijenili. Većina građana u Evropi i Sjevernoj Americi favoriziraju slatke ili slabo kisele sorte, dok iza njih slijede opore sorte.[32] Ekstremno slatke sorte sa gotovo nimalo kiselkastog okusa su popularne u Aziji[32] a posebno na indijskom potkontinentu.[31]

Starije sorte su često nepravilnog oblika, hrapave kože (reneta sorte) te imaju razne teksture i boje. Neki smatraju da te sorte imaju bolji okus od "modernih" sorti,[33] ali one često imaju druge probleme koje ih čine komercijalno neodrživim poput niskog prinosa, neotpornosti na bolesti, slabe tolerancije na transport i dugo skladištenje ili su jednostavno "pogrešne" veličine. Samo vrlo mali broj starih sorti se proizvodi u većem obimu, ali su mnoge takve sorte sačuvali privatni uzgajivači i farmeri koji svoje jabuke prodaju direktno na lokalnom tržištu. Postoje mnoge neobične ili lokalno važne sorte sa svojim jedinstvenim okusima i izgledima, a širom svijeta su se pojavile kampanje za očuvanje od izumiranja takvih lokalnih sorti. Naprimjer, stara sorta "Coxova reneta" je neobična po tome što su u zrelim plodovima sjemenke vrlo slabo pričvršćene za "meso" ploda, pa kada se jabuka protrese čuje se zvuk sličan zvečanju. U BiH i okolnim zemljama ta sorta je poznata i kao jabuka zvečarka.

Prema podacima iz jula 2015. u Bosni i Hercegovini se najviše prodaje sorta "idared", zatim "granny smith", "zlatni delišes" i "jonagold", a povećanje prodaje i udjela na tržištu bilježi i sorta "gala".[34] Neke od autohtonih sorti jabuka u Bosni i Hercegovini su: bjelina, limunka, prijedorska zelenika, senabija, tufekčićka, itd.[30]

  • Alice
    Alice
  • Ananas reneta
    Ananas reneta
  • Crveni boskoop
    Crveni boskoop
  • Fudži
    Fudži
  • Gala
    Gala
  • Granny Smith
    Granny Smith
  • Idared (ajdared)
    Idared (ajdared)
  • Jonagold
    Jonagold
  • Ljetna crvena
    Ljetna crvena
  • Pacifička ruža
    Pacifička ruža
  • Šampion
    Šampion
  • Zlatna reneta
    Zlatna reneta
  • Zlatni delišes
    Zlatni delišes
  • Mutsu
    Mutsu

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ Malus pumila auct. Arhivirano 26. 11. 2015. na Wayback Machine, online baza podataka GRIN, pristupljeno 10. januara 2016.
  2. ^ Pyrus malus L. Arhivirano 11. 3. 2016. na Wayback Machine, online baza podataka GRIN, pristupljeno 10. januara 2016.
  3. ^ a b "FAO production data". FAO. Arhivirano s originala, 19. 10. 2016. Pristupljeno 2. 7. 2015.
  4. ^ "Types and names of Apple Trees, Species of the Malus Genus". Treenames.net. Pristupljeno 10. 1. 2016.
  5. ^ a b c d e f "Origin, History of cultivation". Univerzitet Georgije. Arhivirano s originala, 21. 1. 2008. Pristupljeno 22. 1. 2008.
  6. ^ "Apple". Natural History Museum. Pristupljeno 5. 9. 2013.
  7. ^ a b Jules Janick, James N. Cummins, Susan K. Brown, Minou Hemmat (1996). "Poglavlje 1: "Apples"". u Jules Janick i James N. Moore (ured.). Fruit Breeding, Volume I: Tree and Tropical Fruits (PDF). John Wiley & Sons, Inc. str. 9. ISBN 0-471-31014-X.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  8. ^ "Natural Waxes on Fruits". Postharvest.tfrec.wsu.edu. Arhivirano s originala, 24. 5. 2013. Pristupljeno 14. 6. 2013. Nepoznati parametar |datum= zanemaren (prijedlog zamjene: |date=) (pomoć)
  9. ^ Lauri Pierre-éric; Karen Maguylo; Catherine Trottier (2006). "Architecture and size relations: an essay on the apple (Malus x domestica, Rosaceae) tree". American Journal of Botany. Botanical Society of America, Inc. 93 (93): 357–368. doi:10.3732/ajb.93.3.357.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  10. ^ Amandine Cornille; Gladieux Pierre; Smulders Marinus J. M.; et al. (2012). Mauricio Rodney (ured.). "New Insight into the History of Domesticated Apple: Secondary Contribution of the European Wild Apple to the Genome of Cultivated Varieties". PLOS Genetics. 8 (5): e1002703. doi:10.1371/journal.pgen.1002703. PMC 3349737. PMID 22589740.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  11. ^ Sam Kean. "ScienceShot: The Secret History of the Domesticated Apple". Arhivirano s originala, 29. 4. 2013. Pristupljeno 12. 1. 2016. Nepoznati parametar |datum= zanemaren (prijedlog zamjene: |date=) (pomoć)
  12. ^ Coart, E., Van Glabeke, S., De Loose, M., Larsen, A.S., Roldán-Ruiz, I. 2006. Chloroplast diversity in the genus Malus: new insights into the relationship between the European wild apple (Malus sylvestris (L.) Mill.) and the domesticated apple (Malus domestica Borkh.). Mol. Ecol. 15(8): 2171–82. PMID 16780433 (PubMed)
  13. ^ a b "Apple Cup Rivals Contribute to Apple Genome Sequencing". Cahnrsnews.wsu.edu. Arhivirano s originala, 20. 5. 2012. Pristupljeno 28. 12. 2012. Nepoznati parametar |datum= zanemaren (prijedlog zamjene: |date=) (pomoć)
  14. ^ "The genome of the domesticated apple (Malus × domestica Borkh.)". Nature.com. Pristupljeno 28. 12. 2012.
  15. ^ An Italian-led international research consortium decodes the apple genome Arhivirano 5. 9. 2010. na Wayback Machine AlphaGallileo, 29. august 2010, pristupljeno 19. oktobra 2011.
  16. ^ The Science Behind the Human Genome Project Arhivirano 2. 1. 2013. na Wayback Machine, informacije o projektu ljudskog genoma, Američko ministarstvo energije, 26. mart 2008, pristupljeno 19. oktobra 2011.
  17. ^ Bob Polomski; Greg Reighard. "Apple". Clemson University. Arhivirano s originala, 28. 2. 2008. Pristupljeno 22. 1. 2008.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  18. ^ Adamson, Nancy Lee. An Assessment of Non-Apis Bees as Fruit and Vegetable Crop Pollinators in Southwest Virginia. Diss. 2011. Web, 15. oktobar 2015.
  19. ^ a b "An apple a day keeps the doctor away". vegparadise.com. Arhivirano s originala, 11. 2. 2008. Pristupljeno 27. 1. 2008.
  20. ^ Smith Archibald William (1997). A Gardener's Handbook of Plant Names: Their Meanings and Origins. Dover Publications. str. 39. ISBN 0-486-29715-2.
  21. ^ a b Lawrence, James (1980). The Harrowsmith Reader, Volume II. Camden House Publishing Ltd. str. 122. ISBN 0-920656-10-2.
  22. ^ James M. Van Valen (2010). History of Bergen county, New Jersey. Nabu Press. str. 744. ISBN 1-177-72589-4.
  23. ^ Brox, Jane (2000). Five Thousand Days Like This One: An American Family History. Beacon Press. ISBN 978-0-8070-2107-1.
  24. ^ "Controlled Atmosphere Storage". Washington Apple Commission. Arhivirano s originala, 14. 3. 2012. Pristupljeno 3. 4. 2012.
  25. ^ Eugene Kupferman: Controlled atmosphere storage of apples and pears Arhivirano 6. 3. 2016. na Wayback Machine, decembar 2001. Univerzitet države Washington - Centar za istraživanje voća
  26. ^ a b Članak o Malus domestica Borkh. u: Liber herbarum II, 30. septembar 2006.
  27. ^ Elzebroek A.T.G.; Wind, K. (2008). Guide to Cultivated Plants. Wallingford: CAB International. str. 27. ISBN 1-84593-356-7.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  28. ^ a b "Apple – Malus domestica". Natural England. Arhivirano s originala, 12. 5. 2008. Pristupljeno 22. 1. 2008.
  29. ^ ""National Fruit Collections at Brogdale", Farm Advisory Services Team". Arhivirano s originala, 15. 6. 2012. Pristupljeno 2. 12. 2012.
  30. ^ a b Beširević, Vahid (2009). Autohtone jabuke i kruške sa prostora Bosne i Hercegovine. Tuzla: Harfo-graf d.o.o. Tuzla. ISBN 978-9958-49-010-1.
  31. ^ a b Sue Tarjan. "Autumn Apple Musings" (PDF). News & Notes of the UCSC Farm & Garden, Center for Agroecology & Sustainable Food Systems. str. 1–2. Arhivirano s originala (PDF), 11. 8. 2007. Pristupljeno 24. 1. 2008. Nepoznati parametar |datum= zanemaren (prijedlog zamjene: |date=) (pomoć)
  32. ^ a b "World apple situation". Arhivirano s originala, 11. 2. 2008. Pristupljeno 24. 1. 2008.
  33. ^ Weaver Sue. "Crops & Gardening – Apples of Antiquity". Hobby Farms magazine. BowTie, Inc. Arhivirano s originala, 7. 3. 2016. Pristupljeno 14. 1. 2016. Nepoznati parametar |datum= zanemaren (prijedlog zamjene: |date=) (pomoć)
  34. ^ Aleksandar Antić: Bez njih se ne može[mrtav link], instore magazin, str. 70.

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]
Commons logo
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Jabuka
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Jabuka&oldid=3625467"