Imam

Imam je imenica muškog roda jednine, porijeklom iz arapskog jezika, koja se u bosanskom koristi za označavanje osobe, odnosno vjerskog službenika koji predvodi muslimane u molitvi – namazu. U ovom kontekstu imenice imam, hodža i efendija se često koriste kao sinonimi.

Pojam Imam u arapskom jeziku izveden je iz korijena ء م م‎ (ʾ-m-m).

Imenica إِمَامٌ - ʾimām (IPA: / ɪˈmɑːm /; muški rod množina: أئِمَّةٌ - ʾeʾimme) ima značenje:^[1]

• onaj koji je ispred tj. onaj koji vodi
• vođa, primjer, uzor;
• predvodnik u zajedničkoj molitvi;
• smjernica, princip;
• halifa, vojni zapovjednik;
• Kur'an, Knjiga (وَكُلَّ شَيْءٍ أحْصَيْنَاهُ فِي إِمَامٍ مُبِينٍ - ...sve smo Mi to u Knjizi jasno pobrojali. Kuran, Jasin: 12);
• vodič za putnike;
• širok, jasan put;
• standard, norma, kriterij ili mjera koja je dogovorena, ugovorena ili općeprihvaćena.

Pojam imam javlja se u Kur’anu ukupno sedam puta u jednini i pet puta u množini. Prva kur'anska upotreba termina odnosi se na Ibrahima (poslanika Abrahama) kao uzora i vođu čovječanstva:

A kada je Ibrahima Gospodar njegov s nekoliko zapovjedi u iskušenje stavio, pa ih on potpuno izvršio, Allah je rekao: “Učiniću da ti budeš ljudima u vjeri uzor!” - “I neke moje potomke!” - zamoli on. - “Obećanje Moje neće obuhvatiti nevjernike” kaza On.

وَإِذِ ابْتَلَى إِبْرَاهِيمَ رَبُّهُ بِكَلِمَاتٍ فَأَتَمَّهُنَّ قَالَ إِنِّي جَاعِلُكَ لِلنَّاسِ إِمَامًا قَالَ وَمِن ذُرِّيَّتِي قَالَ لاَ يَنَالُ عَهْدِي الظَّالِمِينَ

– Kur'an, 2:124

U svom izvornom značenju izraz imam sadrži svojstva kao što su vođenje, upravljanje ili kontrola, kako u pogledu vjerskih, duhovnih, tako i političkih aspekata.

Termin se izvorno koristio u širem kontekstu, kao što potvrđuje i upotreba u Kur'ana, a nešto kasnije je dobio preciznije značenje unutar različitih područja islama, posebno u vjerskom i političkom diskursu koji je uslijedio nakon smrti Muhammeda 632.

Kako su različita mišljenja u ranoj islamskoj eri dovela do pojave različitih pravnih škola, izraz imam dobio je različita značenja koja su se fokusirala na njegova izvorna značenja s različitim naglaskom na ideološke, teološke i političke aspekte.

U modernom kontekstu, imam označava vođu, predvodnika, počasnu titulu ili osobu visokog položaja, s različitim naglaskom na izvornu primjenu u Kur'anu i historijski razvoj kroz koji je izraz prošao.

Ovaj izraz je rasprostranjen među muslimanima, kako sunijama tako i šijama, iako postoji određena terminološka razlika, kako u islamskoj jurisprudenciji (fikh), tako i u svakodnevnom govoru.

Pojam imama se, iz povijesne perspektive, koristi različito a ponekad ima raznolika formalna značenja. Prema ranoj literaturi, mogu se razlikovati tri općenita područja primjene koja se i danas koriste.

Vjerovatno najčešća upotreba termina imam jeste kao naslov ili titula onoga koji vodi ili predvodi muslimansku zajednicu (džemat), posebno kada je u pitanju obavljanje zajedničke molitve (namaz).

Ovaj položaj u pravilu se povjerava najobrazovanijem pojedincu u lokalnoj zajednici koji ispunjava određene kriterije i nema karakter svećeničkog položaja.^[2]

Da neko može biti imam zdravim ljudima treba da pored toga što je musliman ima još sedam stvari:

1) da bude dorastao (punoljetan); dječak ne može biti imam odraslom,

2) da bude pri pameti (lud i pijan ne mogu biti imam),

3) da bude muškarac (žena ne može biti imam mušku, a i ženama da bude imam, mekruh je),

4) da zna iz Kurana toliko koliko' je nužno za namaz,

5) da ne bude sahibi-uzr (jedan sahibi-uzr može biti imam drugom sabibi-uzru ako je uzr iste vrste, inače ne može),

6) da prilično dobro može izgovarati riječi koje se u namazu uče (tepavac i mucavac koji ne mogu izgovarati pravimo ili bez ponavljanja riječi ne mogu biti imami,

7) da mu ne manjka koji namaski šart kao taharet i setri-avret (goli ne može npr. biti imam odjevenom).

– Muhamed Seid Serdarević, Fikh-ul-ibadat, 83-84

Obično u islamskim centrima, džamijama, mesdžidima i udruženjima, dužnost imama obavlja osoba koja je postavljena od strane Islamske zajednice ili nadležnog državnog organa (npr. u Kuvajtu je to Kuvajtsko ministarstvo vakufa i islamskih poslova^[3]), u svojstvu vjerskog službenika zaduženog za predvođenje zajedničke molitve (namaz), vjerske pouke i drugih srodnih poslova.^[4][5]

• Mula: titula koja se dijelom preklapa sa terminom imama, ali imala je i širu upotrebu za bilo kojeg cijenjenog muslimanskog učenjaka, danas se posebno koristi u Iranu.
• Šejh: može se koristiti i kao sinonim za pojmove imam i mula, mada se više koristi kao počasna titula za veoma učene osobe, univerzitetske profesore ili kao titula derviških predvodnika.
• Hodža: titula koja se u bosanskom jeziku često koristi kao sinonim za imama, pogotovo u kolokvijalnom govoru.
• Efendija: u široj upotrebi se koristi kao sinonim za pojam gospodin, kolokvijalno u bosanskom jeziku pretežno kao počasna titula pri oslovljavanju vjerskih službenika.
• Svećenik: u doslovnom smislu kao osoba koja predvodi molitvu i druge vjerske obrede donekle je slična sa pojmom imam, ali ovo poređenje je potpuno pogrešno i može poslužiti samo kao približan opis i upotrebljavaju ga isključivo nemuslimani.

Pored toga, pojam imam koristi se u obliku počasnog naslova ili titule za priznate muslimanske učenjake i pravnike.

Izraz u ovom kontekstu se mora tumačiti kao autoritet u širem smislu od predvodnika npr. zajedničke molitve ili džemata i koristi se za istaknute učenjake poput utemeljitelja pravnih škola, te se u tom smislu danas ne dodjeljuje istaknutim pojedincima.

Ajatolah: funkcija koja se dijelom preklapa s pojmom imam kao što se koristi u obliku počasnog naslova, mada se ovaj naslov upotrebljava samo u šiizmu, a termin imam kao pojam časti, koristi se samo za pojedince koji su dostigli posebno visok stupanj islamskog znanja.

• Imam Vāṣil b. ʿAṭāʾ (teolog i pravnik, smatra se osnivačem muʿtezilitske škole Kelama, umro 748.)
• Imam Ebū Ḥanīfe (osnivač hanefijske pravne škole, umro 767).
• Imam Mālik (osnivač malikijske pravne škole, umro 795).
• Imam Šāfija (osnivač šafijske pravne škole, umro 820).
• Imam Ḥanbel (osnivač hanbelijske pravne škole, umro 855).
• Imam Homeini (umro 1989; iranski političar, šiitski vrhovni Ajatollah i duhovni vođa Islamske revolucije u Iranu).
• Iznimno, naslov imama u vezi sa imamom ʿAlījem, četvrtim halifom se koristi kao počasna titula kod sunija, dok se u šiizmu koristi isključivo kao titula osobe visokog položaja.

U šiizmu se izraz imam koristi i u posebnom, tehničkom smislu, i to samo u vezi sa dvanaest šiitskih imama, a tumači se kao dostojanstvenici i odabrani ljudi obdareni posebnim osobinama od Boga.

Kao i prijašnji vjerovjesnici i poslanici, dvanaest imama su odabrani od Boga i predodređeni njegovim naredbama.

Dakle, u ovom smislu pojam imama se veže za nasljednike Muhammeda u vođenju muslimanske zajednice, čiji je niz uređen i unaprijed određen božanskom voljom, s tim da svaki pojedinačni imam imenuje svog nasljednika među svojim direktnim potomcima.

• Imam ʿAlī (četvrti halifa, umro 661.),
• Imam Ḥasan (umro 670.)^[6],
• Imam Ḥusejn (umro 680.),
• Imam Zejnul-Abidin (umro 713.),
• Imam Muhammed el-Bakir (umro 732.),
• Imam Džafer es-Sadik (umro 765.),
• Imam Musa el-Kazim (umro 799.),
• Imam Ali er-Rida (umro 818.),
• Imam Muhammed el-Dževad (umro 835.),
• Imam Ali el-Hadi (umro 868.),
• Imam Ḥasan el-Askeri (umro 874.),
• Imam Muḥammed el-Mehdi (rođen 869–).^[7]

Naročito u šiizmu pojam imama, kako se koristi za imama Aliju, koristi se kao osoba visokog položaja i odabranik Božiji, dok se u sunizmu koristi isključivo kao počasna titula.

Papa: titula poglavara Rimokatoličke crkve je titula koja se dijelom preklapa sa titulom imama kao osobe visokog položaja, jer se autoritet imama ne ograničava samo na duhovnu sferu, već ga je Bog odredio i izabrao, ali ovo poređenje je u suštini pogrešno i može poslužiti samo kao približan opis i upotrebljavaju ga isključivo nemuslimani.

Ponekad su imami držali i svjetovnu i vjersku vlast, kao na primjer u Omanu među sektama Haridžija ili Ibadija. Ponekad su imami birani, a u nekim slučajevima položaj je naslijeđivan, kao u dinastiji Ja'ruba iz 1624. i 1742. godine (vladarske dinastije Omana: Rustamidi: 776–909, Nabhanije: 1154–1624, Ja'ruba: 1624–1742, El Sa'id: 1744 – do danas).

Imamet Futa Džalon (1727.-1896.) bila je država Fulanija u zapadnoj Africi, gdje se sekularna moć izmjenjivala između dviju linija nasljednih imama, ili Almamija (skraćeno od emir-ul-mu'minin).

Kod Zejdija, šiitske frakcije, imami su bili jednako svjetovne kao i duhovne vođe, a na vlasti u Jemenu održali su se više od hiljadu godina (prvi zejdijski vladar, El-Hadi ile'l-Hakk Jahja, 897. osnovao ovaj oblik vladavine koji je opstao do druge polovine 20. vijeka).

Ruhullah Homeini zvanično se u Iranu naziva imamom. Nekoliko iranskih mjesta i institucija nosi naziv "Imam Homeini", uključujući grad, međunarodni aerodrom, bolnicu i univerzitet.

• Ajatolah
• Hudždžet-ul-Islam
• Islam
• Muftija
• Mudžtehid
• Mula
• Sejid
• Šejh
• Ulema

1. ^ Team, Almaany. "Translation and Meaning of امام In English, English Arabic Dictionary of terms Page 1". www.almaany.com (jezik: engleski). Pristupljeno 16. 7. 2020.
2. ^ Muhamed Seid Serdarević, Fikh-ul-ibadat, VIS, Sarajevo 1968, 83-84
3. ^ "Ministry of Awqaf & Islamic Affairs :: About the Ministry". islam.gov.kw. Pristupljeno 16. 7. 2020.
4. ^ Admin. "Pravilnik o radu imama". Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini. Pristupljeno 16. 7. 2020.
5. ^ "Presidency of Religious Affairs".
6. ^ "ḤASAN B. ʿALI B. ABI ṬĀLEB – Encyclopaedia Iranica". www.iranicaonline.org. Pristupljeno 16. 7. 2020.
7. ^ "Muhammad al-Mahdi al-Hujjah | Imam, Shiism, & Beliefs". Encyclopedia Britannica (jezik: engleski). Pristupljeno 16. 7. 2020.