Aleksandar Tihonov

Aleksandar Tihonov
Lični podaci
Puno ime	Aleksandar Ivanovič Tihonov
Državljanstvo	Sovjetski Savez Rusija
Rođenje	(1947-01-02) 2. januar 1947 (77 godina) Ujskoje, Čeljabinska oblast, Sovjetski Savez
Zanimanje	biatlonac, trener
Visina	173 cm
Težina	66 kg
Karijera
Status	neaktivan
Kraj karijere	1980.
Olimpijske igre
Nastupi (b.)	4 (1968, 1972, 1976, 1980.)
Medalje (b.)	5 (4 zlatne)
Svjetska prvenstva
Nastupi (b.)	11 (1967, 1969, 1970, 1971, 1973, 1974, 1975, 1976, 1977, 1978, 1979.)
Medalje (b.)	17 (11 zlatnih)
Svjetski kup
Prvi nastup (b.)	1977/78.
Pojedinačne pobjede (b.)[I]	2
Timske pobjede[II]	1
Plasman (b.)[III]	4. (1978/79.)
Medalje Olimpijske igre ZOI 1968. štafeta ZOI 1968. 20 km ZOI 1972. štafeta ZOI 1976. štafeta ZOI 1980. štafeta Svjetsko prvenstvo u biatlonu SP 1967. štafeta SP 1969. 20 km SP 1969. štafeta SP 1970. štafeta SP 1970. 20 km SP 1971. 20 km SP 1971. štafeta SP 1973. 20 km SP 1973. štafeta SP 1974. štafeta SP 1975. štafeta SP 1976. 10 km SP 1977. 10 km SP 1977. štafeta SP 1977. 20 km SP 1979. štafeta SP 1979. 20 km Takmičenje 1. 2. 3. Olimpijske igre 4 1 0 Svjetska prvenstva 11 4 2
Nagrade
Ordeni
Fusnote
^ Pobjede u utrkama na Olimpijskim igrama i svjetskim prvenstvima u kojima su rezultati vrednovani za Svjetski kup ubrajaju se u pojedinačne pobjede. ^ Pobjede u timskim i utrkama štafeta u Svjetskom kupu zvanično se ne ubrajaju u statistiku pobjeda. ^ Plasman u Svjetskom kupu u pojedinačnim disciplinama uveden je od sezone 1996/97.
Aktualizirano	17. 10. 2024.
Službeni rezultati IBU | Olympedia | FIS

Aleksandar Tihonov (ruski: Александр Иванович Тихонов) rođen 2. januara 1947. u Ujskoju, nekadašnji je sovjetski biatlonac, jedanaestostruki svjetski prvak i četverostruki olimpijski prvak u biatlonu. Po broju osvojenih medalja najbolji je sovjetski biatlonac. Bivši je potpredsjednik Međunarodnog biatlonskog saveza.

Olimpijske igre	Poj.	Spr.	Šta.
Grenoble 1968. (Biatlon)	2		1
Sapporo 1972. (Biatlon)	4		1
Innsbruck 1976. (Biatlon)	5		1
Lake Placid 1980. (Biatlon)		9	1

Tihonov je nastupio četiri puta na olimpijskim igrama i to na: ZOI 1968, ZOI 1972, ZOI 1976. i ZOI 1980. Osvojio je četiri zlatne i jednu srebrnu medalju. Prvu zlatnu na ZOI 1968. u štafeti s Nikolajem Puzanovim, Nikolajom Puzanovim i Vladimirom Gundarcevim s 1:47.8 min prednošću ispred norveške štafete u sastavu: Ola Wærhaug, Olav Jordet, Magnar Solberg i Jon Istad; drugu na ZOI 1972. u štafeti s Rinatom Safinom, Ivanom Bijakovim i Viktorom Mamatovim s 1:47.8 min prednošću ispred finske štafete u sastavu: Esko Saira, Juhani Suutarinen, Heikki Ikola i Mauri Röppänen; treću na ZOI 1976. u štafeti s Aleksandrom Jelizarovim, Ivanom Bijakovim i Nikolajem Kruglovim s 1:47.8 min prednošću ispred finske štafete u sastavu: Henrik Flöjt, Esko Saira, Juhani Suutarinen i Heikki Ikola; a četvrtu na ZOI 1980. u štafeti s Vladimirom Aljikinom, Vladimirom Barnašovim i Anatolijem Aljabjevim s 53.7 s prednošću ispred istočnonjemačke štafete u sastavu: Mathias Jung, Klaus Siebert, Frank Ullrich i Eberhard Rösch. Srebrnu medalju je osvojio na ZOI 1968. u utrci na 20 km, kada je s dva promašaja i zaostatkom od 54.5 s bio sporiji od pobjednika norveškog biatlonca Magnara Solberga.

Svjetsko prvenstvo	Poj.	Spr.	Eki.	Šta.
1967. Altenberg	9			2
1969. Zakopane	1			1
1970. Östersund	1			1
1971. Hämeenlinna	2			1
1973. Lake Placid	1			1
1974. Minsk	5	11		1
1975. Antholz	7	6		2
1976. Antholz		1
1977. Lillehammer	3	1		1
1978. Hochfilzen	17	17		4
1979. Ruhpolding	2	6		3

Tihonov je od SP 1967. do SP 1979. nastupio jedanaest puta na Svjetskim prvenstvima. Osvojio je jedanaest zlatnih, četiri srebrne i dvije bronzane medalje. Prvu srebrnu medalju osvojio je na SP 1967. u štafeti s Viktorom Mamatovim, Rinatom Safinom i Nikolajom Puzanovim, zaostavši 10:30.3 min iza pobjedničke norveške štafete u sastavu: Jon Istad, Ragnar Tveiten, Ola Wærhaug i Olav Jordet. Prvu zlatnu osvojio je na SP 1969. u utrci na 20 km s pet promašaja i prednošću od 2.8 s u odnosu na drugoplasiranog sovjetskog biatlonca Rinata Safina, koji je utrku završio s tri promašaja, a drugu tri dana kasnije u štafeti s Viktorom Mamatovim, Rinatom Safinom i Vladimirom Gundarcevim, s prednošću od 6:03.5 min iza drugoplasirane norveške štafete u sastavu: Jon Istad, Ragnar Tveiten, Magnar Solberg i Esten Gjelten. Na SP 1970. ponovo je osvojio dvije zlatne medalje: u utrci na 20 km s dva promašaja i prednošću od 54.0 s u odnosu na drugoplasiranog norveškog biatlonca Tora Svendsbergeta, koji je utrku završio s tri promašaja, a dva dana kasnije u štafeti s Viktorom Mamatovim, Rinatom Safinom i Aleksandrom Ušakovim, s prednošću od 5:36.0 min iza drugoplasirane norveške štafete u sastavu: Tor Svendsberget, Ragnar Tveiten, Magnar Solberg i Esten Gjelten. Na narednom prvenstvu u utrci na 20 km izgubio je prvo mjesto za 28.2 s i tri promašaja u odnosu na pobjednika istočnonjemačkog biatlonca Dietera Speera, a petu zlatnu osvojio je u štafeti s Viktorom Mamatovim, Rinatom Safinom i Nikolajem Mužitovim, s prednošću od 31.0 s iza drugoplasirane norveške štafete u sastavu: Tor Svendsberget, Ragnar Tveiten, Magnar Solberg i Ivar Norkild. Na SP 1973. je osvojio dvije zlatne: u utrci na 20 km s dva promašaja i prednošću od 2:47.0 min u odnosu na drugoplasiranog sovjetskog biatlonca Genadija Kovaljova, koji je utrku završio s tri promašaja; te u štafeti s Jurijom Kolmakovim, Rinatom Safinom i Genadijem Kovaljovim, s prednošću od 5 s iza drugoplasirane norveške štafete u sastavu: Tor Svendsberget, Ragnar Tveiten, Esten Gjelten i Kjell Hovda. Na SP 1974. zlatnu medalju je osvojio samo u štafeti s Jurijom Kolmakovim, Aleksandrom Ušakovim i Nikolajem Kruglovim, s prednošću od 1:20.1 min iza drugoplasirane finske štafete u sastavu: Simo Halonen, Heikki Flöjt, Juhani Suutarinen i Heikki Ikola. Na narednom prvenstvu osvojio je srebrnu medalju u štafeti s Aleksandrom Jelizarovim, Aleksandrom Ušakovim i Nikolajem Kruglovim, sa zaostatkom od 25.6 s iza pobjedničke finske štafete u sastavu: Carl Henrik Flöjt, Simo Halonen, Juhani Suutarinen i Heikki Ikola. Na SP 1976, na kojem je, zbog održavanja ZOI 1976. trčana samo jedna neolimpijska disciplina, pobijedio je u utrci sprinta s četiri promašaja i prednošću od 3.3 s u odnosu na drugoplasiranog sovjetskog biatlonca Aleksandra Jelizarova, koji je utrku završio s jednim promašajem. Na SP 1977. ponovo je bio najbolji biatlonac osvajanjem dvije zlatne i jedne bronzane medalje: bronzanu je osvojio u utrci na 20 km s četiri promašaja i zaostatkom od 26.3 s u odnosu na pobjednika finskog biatlonca Heikkija Ikola, koji je imao samo jedan promašaj. Dva dana kasnije u utrci na 10 km osvojio je bez promašaja zlatnu medalju s prednošću od 57.3 s ispred drugoplasiranog Nikolaja Kruglova, a slijedećeg dana u štafeti s Aleksandrom Jelizarovim, Aleksandrom Ušakovim i Nikolajem Kruglovim osvojio je svoju jedanaestu zlatnu medalju ispred finske štafete u sastavu: Erkki Antila, Raimo Seppänen, Simo Halonen i Heikki Ikola. Dvije godine kasnije na SP 1979. u Ruhpoldingu, 28. januara 1979. osvojio je četvrtu srebrnu medalju s dva promašaja i zaostatkom od 1:42.0 min u odnosu na pobjednika istočnonjemačkog biatlonca Klausa Sieberta, koji je utrku završio s jednim promašajem, a dva dana kasnije bronzanu u štafeti s Vladimirom Aljikinim, Vladimirom Barnačovim i Nikolajem Kruglovim, zaostavši 3:26.1 min iza istočnonjemačke štafete u sastavu: Manfred Beer, Klaus Siebert, Frank Ullrich i Eberhard Rösch; te drugoplasirane finske štafete u sastavu: Simo Halonen, Erkki Antila, Raimo Seppänen i Heikki Ikola.

Prvi nastup Tihonova u Svjetskom kupu bio je u prvoj sezoni 1977/78. u Ruhpoldingu 15. januara 1978. u štafeti, kada je osvojio šesto mjesto. Dva puta je pobijedio u pojedinačnim utrkama, a jednom u štafeti u sezoni 1978/79. s Vladimirom Aljikinom, Anatolijem Aljabjevim i Vladimirom Barnašovim.

Aktivnim bavljem biatlonom prestao se baviti 1980.

Tihonov je bio predsjednik Ruske biatlonske federacije do 2008. U ovoj ulozi bio je vrlo kontroverzan, ne samo zbog raznih nejasnih, kontroverznih i pretjeranih odluka, kao što je otpuštanje ženskog nacionalnog selektora Valerija Polkovskog, koji je morao biti vraćen na posao nakon odluke Ruskog sportskog saveza.

Između 2000. i 2002. Tihonov je bio pod istragom u Rusiji jer je bio osumnjičen da je zajedno sa svojim bratom Viktorom Tihonovom i poduzetnikom Mihailom Šivilom stajao iza pokušaja atentata na guvernera Kemerovske oblasti Amana Tulejeva. Godine 2007. proglašen je krivim i osuđen na tri godine zatvora. Međutim, Tihonov je odmah pušten zbog amnestije. Međunarodni biatlonski savez (IBU) ispitao je može li smijeniti svog prvog potpredsjednika s dužnosti zbog presude u Novosibirsku.

Ovaj odlomak potrebno je proširiti.

• Orden prijateljstva
• Orden Lenjina
• Orden rada crvene zastave
• Orden crvene zvijezde
• Medalja "Za odlikovanje u radu"
• Medalja "Za radnu hrabrost"
• Medalja u spomen na 100-godišnjicu rođenja Vladimira Iljiča Lenjina
• Medalja 20 godina pobjede u Velikom otadžbinskom ratu 1941-45
• Medalja u spomen na 850-godišnjicu Moskve
• Veteran oružanih snaga SSSR-a
• Medalja 50 godina Oružanih snaga SSSR
• Medalja 60 godina Oružanih snaga SSSR
• Medalja 70 godina Oružanih snaga SSSR
• Nosioci Medalje za besprijekornu službu 1. stepena
• Nosioci Medalje za besprijekornu službu 2. stepena
• Nosioci Medalje za besprijekornu službu 3. stepena
• Zaslužni majstori sporta Sovjetskog Saveza

• Aleksandar Tihonov na sport365.com (Rezultati u biatlonu) (en)

Commons ima datoteke na temu: Aleksandar Tihonov

Prethodi:	Nositelji zastave Sovjetskog Saveza: Lake Placid 1980.	Slijedi:
Vladislav Tretjak		Vladislav Tretjak