Rikard III, kralj Engleske

Bio je brat engleskog kralja Edvarda IV. U mladosti je bio povjeren na brigu grofu od Warwicka, koji je njegovom bratu pomogao osvojiti krunu, te je oženio njegovu mlađu kćerku, Anne Neville, koja je bila udovica Edvarda, sina i nasljednika kralja Henrika VI. S njom je imao sina Edvarda, koji je umro u dobi od jedanaest godina.

Tokom bratove vladavine istakao se lojalnošću, te kao vojni zapovjednik, zbog čega ga je brat nagradio titulom vojvode od Gloucestera i velikim zemljišnim posjedima u sjevernoj Engleskoj. Nakon bratove smrti vladao je kratko kao regent, zvani lord protektor, za trinaestogodišnjeg kralja Edvarda V. Međutim, Rikard nije iskazivao lojalnost novom kralju, nego je, uz pomoć Henryja Stafforda, vojvode od Buckinghama (koji je imao lični i porodični sukob sa Edvardovom majkom, Elizabeth Woodville), pred parlamentom pokrenuo postupak kojim je želio dokazati da njegov bratić nema legitimitet potreban za naslijeđivanje engleske krune.

Dana 25. juna 1483. godine parlament je proglasio mladog kralja i njegovog mlađeg brata Rikarda, zajedno sa njihovim sestrama, nelegitimnim nasljednicima krune, jer je dokazano da je Edvard IV bio u braku sa Eleanor Butler u trenutku kada je oženio Elizabeth Woodville, pa je stoga brak sa Elizabeth bio nevaljan i djeca rođena u tom braku nezakonita. Kako su druga Rikardova braća umrla prije Edvarda IV, Rikard je bio jedini nasljednik krune. Mladi, sada zbačeni kralj i njegov brat zatvoreni su, navodno radi vlastite sigurnosti, u Tower of London i nikada više nisu viđeni. Najvjerovatnije su ubijeni, za što se optuživalo Rikarda i vojvodu od Buckinghama, ali bez dokaza. Rikard se zatim okrunio 6. jula 1483. godine kao Rikard III.

Rikard je znan kao pobožan i sposoban vladar, vojnik i organizator, ali niti u jednom trenutku svoje vladavine, nije zadobio povjerenje visokog plemstva koje ga nije smatralo legitimnim kraljem. Nakon preuzimanja krune i nerazjašnjene smrti Edvarda V i njegovog brata, uklonio je uticaj klana Woodville, porodice udovice Edvarda IV, ali je i dalje bio politički vrlo ranjiv jer je svojim sumnjivim preuzimanjem vlasti podijelio do tada ujedinjene pripadnike i pobornike klana York.

Tokom Rikardove vladavine dogodilo se nekoliko pobuna njegovih oponenata. Prva pobuna bila je povedena od strane klana Woodville, ali ju je Rikard brzo svladao.

Druga pobuna, 1483. godine, bila je predvođena Henryijem Staffordom, vojvodom od Buckinghama, istim onim koji je Rikardu svesrdno pomogao da se uspne na prijestolje, ali se u međuvremenu s njime politički razišao i okrenuo mu leđa. Rikard je uz pomoć sreće i svojih vojnih sposobnosti uspio svladati ovu pobunu, te je vojno porazio vojvodu od Buckinghama i naredio da se on obezglavi.

Treća i najvažnija pobuna bila je ona Henrika Tudora, pripadnika velške porodice Tudor iz Penmynydda, čiji je otac, Edmund Tudor, bio u kratkom braku sa Margaret Beaufort, nasljednicom bočne srodničke linije klana Lancaster. Kako je uspravna srodnička linija klana Lancaster bila prekinuta smrću Henrika VI i njegovog sina Edvarda, Henrik Tudor postao je neočekivani nosioc lancasterskih nadanja u borbi protiv klana York.

U bici kod Boswortha 22. augusta 1485. Henrik Tudor je uz pomoć francuskih snaga napao Rikarda koji je imao vrlo slabu potporu engleskog vodećeg plemstva i zbog toga izdan od preostalog dijela plemstva, te ga teško porazio pri čemu je Rikard ubijen na bojnom polju. On je bio posljednji engleski kralj koji je poginuo u borbi, te posljednji kralj iz dinastije York. Njegovim porazom završili su Ratovi dviju ruža. Kako je Rikardovo jedino dijete umrlo sa jedanaest godina, pa on nije imao nasljednika, pobjednik u bici kod Boswortha proglasio se 1485. godine engleskim kraljem pod imenom Henrik VII. On je bio začetnik engleske kraljevske dinastije Tudor.

Prema legendi, a i tvrdnjama mnogih historičara, Rikard je upamćen kao zla i vlastohlepna osoba, zaslužna ili barem optuživana za mnoga zlodjela. Pripisuju mu se ubsitvo Henrika VI, ličnu egzekuciju brata Georgea, ubistvo sina Henrika VI čiju je udovicu pod prisilom oženio, ubistvo te iste supruge, te sumnjivo razvlašćivanje i ubistvo dvojice sinova svoga brata. Međutim, "najzaslužniji" za lošu reputaciju Rikarda III je William Shakespeare, koji je njegovu kratku vladavinu opisao u svojoj historijskoj drami "Rikard III", a koja je vjerovatno uticala na mnoge generacije.

• Richard III society (en)