Ana Jembrek's Reviews > The Sound of Glass

Jedna od centralnih tema ove knjige jest trauma te iscjeljenje od nje. Kako osvijestiti svoju latentnu snagu nakon što je godinama izbijana iz tebe? Ovo je hvalevrijedna inicijativa i to je tema o kojoj bi se doista trebalo više pisati. Autorica se ne bavi samo traumom proizašlom iz obiteljskog nasilja nego i traumom ranog gubitka roditelja. I Merritt i Loralee i Gibbess i Owen dijele iskustvo ranog gubitka jednog ili više roditelja.

Ipak, što sam na kraju od knjige i dobila? Da li je ispunila moja očekivanja? Sad se pripremite za jedan rant. Ako mislite da bi se knjiga vama svejedno mogla svidjeti, onda je sad trenutak da prestanete čitati ovu recenziju. Ne želim vam potencijalno pozitivno iskustvo čitanja pokvariti. Moje mišljenje je po svemu sudeći u manjini.

Proganja me pitanje – da li je ova knjiga doista morala imati gotovo 500 (!!!) stranica? Knjiga koja, unatoč povremenim vremenskim skokovima, zapravo prati samo vrlo kratak period vremena? Knjiga koja se bavi jednom centralnom temom i ne varira mnogo izvan toga? Knjiga koja ima svega nekoliko glavnih likova? Likova koji, iako zanimljivi, također ne variraju puno od kompleksnosti stereotipa unutar kojeg su izgrađeni?

Ne znam za vas, ali u vrevi životnog kaosa meni svaki sat jako puno znači. Svaki slobodan sat je luksuz. I makar mi ga nikad nije problem uložiti u knjigu, čak i dugu knjigu, jako mi je teško kada od strane autora i urednika osjetim da se to vrijeme ne poštuje. Po slobodnoj procjeni, ova knjiga ima nekih 200 stranica previše i nekih 4 sata praznog hoda. U tim stranicama prolazila sam kroz déjà vu života – knjiga je dozlaboga repetitivna, a kroz Owenova lupetanja o triviji (koja su izmakla kontroli!) saznala sam puno previše nepotrebnih informacija o tipovima aviona kroz povijest.

Da, ustrajala sam. Rekli su mi da zbog razrješenja misterija knjige vrijedi izdržati! I iako je taj misterij doista bio dobro osmišljen, falilo je tu sadržaja i opakosti da mi te izgubljene sate opravda.

Likovi su mi se na početku jako svidjeli. Postavljeni su izuzetno stereotipno i bilo je odmah jasno da neće puno izlaziti iz datih im uloga. To mi nije smetalo. Merritt je mračna i slomljena žena koja tek mora ponovno početi vjerovati ljudima oko sebe, ali ima veliko srce. Loralee je glasna južnjakinja koja iz kreveta ne izlazi bez natapirane plave kose, štikli i ruža za usne, ali ima veliko srce. Gibbess je dobronamjeran, strpljiv – sve što nije njegov brat, i ima veliko srce. Owen je začudan desetogodišnji klinac čudnih interesa, ali ima (pogađate!) veliko srce.

I svi bi ti stereotipi sasvim dobro funkcionirali unutar zadanog žanra da knjiga nije trajala u nedogled. Do kraja knjige više nisam imala strpljivosti za njihov nedostatak pravog karakternog rasta, karakterne kompleksnosti, pa i karakterne trodimenzionalnosti. Svi likovi kao da su sanjani – ne postoje van konteksta koji im je autorica zadala i koji je bitan za priču. Nemaju prijatelje, stare ljubavi. Rade stvari koje su bitne za promicanje radnje (npr. prigodno kopaju vrt baš kad treba nešto pronaći zakopanog u njemu) bez pravog opravdanog razloga itd. Rezultat je bio potpuni izostanak ikakvog povezivanja s likovima u priči koja bi trebala biti izuzetno inspirativna i emotivna.

Nisu sve knjige za sve. Možda sam se i ja previše udaljila od žanra bez da sam to do sad primijetila. Stoga vas molim da ovaj osvrt uzmete s dozom rezerve – to je moje mišljenje i nikad se nemojte zadovoljiti sa samo jednim kad su u pitanju knjige. Vama se možda ova knjiga svidjela ili će vam se svidjeti – i to je sasvim u redu. Nikad nisu dva čitatelja pročitala istu knjigu. To je čarolija čitanja.

Originalni osvrt možete pročitati ovdje: https://knjigesumojsvijet.com/2018/10...