Pratchett i Gaiman su se očito zabavljali dok su pisali ovaj roman i utrpali su u njega valjda sve čega su se mogli sjetiti,Genijalno! Što drugo reći?
Pratchett i Gaiman su se očito zabavljali dok su pisali ovaj roman i utrpali su u njega valjda sve čega su se mogli sjetiti, što povremeno remeti dinamiku i guši radnju, ali s druge strane, svaka rečenica je prožeta odličnim humorom ili genijalnim kritikama društva* tako da je ovo bio užitak za čitanje. Ismijali su: religijske dogme, nelogičnosti u Bibliji, predviđanje budućnosti, koncept sudbine, tv propovjednike, ljudsku prirodu, razne predrasude, špijune, kompjutere i povezane tehnologije (koje su u trenutku pisanja romana, 1990., bile u povojima) i sve ostalo što postoji ili je postojalo ili će postojati. Uglavnom, da ne dužim, uzeti i pročitati!
"The essence of humanity's spiritual dilemma is that we evolved genetically to accept one truth and discovered another." - E.O. Wilson
U prethodnom os"The essence of humanity's spiritual dilemma is that we evolved genetically to accept one truth and discovered another." - E.O. Wilson
U prethodnom osvrtu spomenuo sam Guilt Trip, genetski modifikator koji korporativnim agentima suspreže savjest tako što se umjesto nje veže na iste receptore. Jedna radikalna skupina napravi genetski modifikator Spartacus kojim zaraze dio korporativnih agenata. Spartacus spriječava vezivanje Guilt Trip, ali i potpuno onemogućuje savjest, što treba omogućiti razumno razmišljanje bez ikakvog uplitanja emocija. No, što ako je netko od tih "oslobođenih" korporativnih agenata bio psihopat prije Guilt Tripa?
U napomenama na kraju romana Watts kaže kako ga neki čitatelji optužuju da ne zna razliku između osobnosti i neurokemije, ali on kaže da oni trebaju kriviti znanstvenike koji nalaze sve više dokaza koji potvrđuju da je osobnost samo druga riječ za biokemiju. Također kaže da se čini kako nam je duboko usađena želja da kaznimo one koji su nam naudili, pa čak i ako će osveta našteti nama više nego njima.
Mnogo je toga zanimljivog Watts ubacio i razradio, ali da bih išta više opisao morao bih otkriti previše detalja o radnji ili otkriti što se dešavalo u prethodnim romanima. Sviđa mi se i kako piše, nema tu rečenica koje bi se mogle izdvojiti kao lijepi citati, ali sviđa mi se sveprisutni ironični ton te kako je znanstvene pojmove pretvorio u uvrede. Na primjer: haploid* kao kreten, ili r-selector** kako ženski likovi pogrdno opisuju muškarce. Također ima i par sočnih kreativnih psovki koje ostavljam na otkrivanje, a zanimljiv je i nadimak corpse kojim likovi opisuju corporative executivese.
Ipak Behemoth nije bez mane, gotovo je dvostruko duži od dva prethodnika i čini se predugim. Kraj je zbrzan, a u sredini ima malo razvlačenja radnje.
Watts ni dosad nije uljepšavao i izbjegavao brutalnost, ali ovdje ima par scena mučenja i seksualnog nasilja koje su prilično uznemirujuće.
Dvoumim se između četvorke i petice, ali dajem mu peticu. Watts je svoj mračni svijet bliske budućnosti opisao s dozom odličnog humora i cinizma tako da ne možeš maknuti smiješak s lica. No, svejedno sam osjetio olakšanje kada sam napustio taj svijet i čini mi se da sam za svo vrijeme čitanja zadržavao dah, pa mislim da je postigao ono što je želio.
* - haploid - an organism or cell having only one complete set of chromosomes, ordinarily half the normal diploid number. Examples: Cells used in sexual reproduction, sperm and ova.
** - r-selector - many r-selected species tend to be opportunists, meaning that they reproduce and disperse rapidly when conditions are favorable or when a disturbance opens up a new habitat or niche for invasion.
Napomena: Peter Watts je na svojoj službenoj stranici omogućio čitanje ili skidanje cijelog serijala.
Volition's subconscious; the command is halfway down the arm before the little man behind your eyes even decides to move. Executive summaries, after tVolition's subconscious; the command is halfway down the arm before the little man behind your eyes even decides to move. Executive summaries, after the fact, Desjardins thought. That's all we get. That's free will for you.
Maelstrom je drugi nastavak Rifters serijala koji opisuje što se desilo nakon bombastičnog kraja Starfisha . Radnja je prebačena na kopno, a Watts je glavni lik (Lenie Clarke) na još jedno zanimljivo putovanje.
Novi likovi detaljnije prikazuju funkcioniranje korporacija iznutra, njihov sistem rada za "veće dobro". Odlična kritika trenutnog ustroja svijeta kojim vladaju korporacije koje je teško nadzirati i kontrolirati.
U prethodnom osvrtu nisam napomenuo da je ovo hard SF, što ne znači da Watts zatrpava info dumpovima, nego da se potrudio da sve podrobno istraži i da ono opisano bude znanstveno utemeljeno. Na kraju svakog romana ima odličan pogovor gdje opisuje na osnovu čega je temeljio određene tehnološke ili biološke novitete uz reference na stručnu literaturu.
I u prvom dijelu je bilo malo cyberpunka, a ovdje je glavna preokupacija autora nešto što bi se moglo nazvati divljim svijetom interneta budućnosti (kako to naslov sugerira: maelstorm - a situation or state of confused movement or violent turmoil), svijet inteligentnih kompjuterskih virusa, komada koda koji se poput genetskog koda razmnožavaju, mutiraju i evoluiraju uz podražaje okoline. U vanjskom su svijetu mutacije genetskog koda prespore, ali u kompjuterskom svijetu i sekunda je puno vremena, pa je istražio kako bi iz samih gena mogla proizaći inteligencija bez potrebe za mozgom (swarm intelligence). Svidjelo mi se kako je ta poglavlja pisao iz POV jednog od tih kodova; izbjegavao je kompjuterski žargon te pisao kao da se radi o životinji koja se probija kroz opasnu okolinu punu predatora. Ipak za bolje razumijevanje nije loše barem osnovno poznavanje strukture mreže i njeno funkcioniranje.
Osmislio je i kontrolu ponašanja korporacijskih agenata pomoću parazitskog genetskog modifikatora ponašanja nazvanog Guilt Trip koji pomaže u smirivanju (ili točnije rečeno blokiranju) savijesti nakon teških odluka. Zanimljivo je bilo pratiti radnju viđenu očima tako promijenjenog lika.
Maelstrom, je odličan nastavak u kojem je Watts prikazao vjerojatnu tmurnu budućnost prema kojoj se kotrljamo bez predomišljanja.
Najbolja priča je A Niche, o istraživačkom centru na dnu oceana, a kao da to nije dovoljno tjeskobno priča je i o zlostavljanju i dugoročnim posljedicNajbolja priča je A Niche, o istraživačkom centru na dnu oceana, a kao da to nije dovoljno tjeskobno priča je i o zlostavljanju i dugoročnim posljedicama na psihu koje ono izaziva. Likovi su odlično osmišljeni kao i sam tijek radnje. Jednostavno savršeno. Kasnije je ta priča postala prvo poglavlje Wattsovog prvog romana Starfish (koji sam nakon ove priče odmah morao početi čitati).
Priča The Things je fan fiction na temu filma The Thing (Stvora) Johna Carpentera koja je puno više od toga - kroz alternativni POV baca potpuno drugačije svjetlo na priču filma i nadograđuje je na mnogo nivoa.
The Island je priča o interplanetarnom putovanju depresivnija od bilo koje druge - ljudi samotno lutaju svemirskim prostranstvima, u svemirskim brodovima koji ne komuniciraju međusobno, često se zamrzavajući da prekrate dane putovanja. Tu je zanimljivo obradio temu stvaranja umjetne inteligencije s porukom da ne smiješ napraviti nešto kompleksnije od sebe jer onda ne možeš predvidjeti što će napraviti. Također je tu i zanimljiv vanzemaljski oblik života i pogon svemirskih brodova (dislociranje mase pomoću "vrata" na crvotočinama). Odlična priča, volio bi da napiše i roman u ovom svijetu.
A Word for Heathens od koncepta God helmet* stvara zastrašujući alternativni distopijski svijet gdje vlada Crkva uz pomoć svojevrsne policije Križara (Templara). Priča je to o moći vjere**, te samouvjeravanja.
U priči The Eyes of God Watts pita da li ljude trebamo suditi po onome što jesu ili po njihovim djelima.
Za Flesh Made Word sam autor kaže da nije dobro ostarjela i da se čudi da ju je izdavač stavio u kolekciju. Ipak, unatoč povremenoj melodrami u dijalozima priča zanimljivo obrađuje što se dešava u zadnjim trenucima prije smrti.
Ambassador počinje kao zanimljiva svemirska potjera, a završava kontemplacijom o strahu i njegovu uticaju na rasuđivanje. Također zanimljivo povezuje agresiju sa inteligencijom i tehnološkim napretkom.
Nimbus je priča o inteligentnim oblacima, a u The Second Coming of Jasmine Fitzgerald policija uhapsi ženu koja je nožem rasporila mužu utrobu, ona psihijatru koji treba procijeniti da li je sposobna za suđenje tvrdi da je muža pokušala spasiti - tako da popravi njegov kod, odnosno program koji ga pokreće. Watts tu filozofski aspekt promatrača u kvantnoj mehanici sa religijskim spinom (što ako je Bog ultimativni promatrač i svemir samo zato i dalje postoji?) spaja sa tvrdnjom Franka J. Tiplera da je matematički dokazao postojanje Boga u svojoj knjizi The Physics of Immortality.
Čak i u tim pričama gdje je zanstvena osnova klimavija Watts zaobilazi mistiku i dualnost tijela i duha, te uz dosta dobrog humora prikazuje kako smo mi "samo" produkt slijepe evolucije koja traje milijunima godina, usmjeravani biokemijskim procesima, te pokretani električnim impulsima koji nas zavaravaju da imamo nekakav centralni "Ja", odnosno pravu slobodnu volju.
Whenever I find my will to live becoming too strong, I read Peter Watts. —James Nicoll
Na kraju kolekcije je i "Outrro", komentar Wattsa o tome kako je iznenađen kako ga ljudi pogrešno doživljavaju kao pisca (dojam koji je najbolje sumirao kritičar James Nicoll u gore navedenom citatu), tu kratko i humoristično piše i o svojim pričama, o smanjivanju raznih sloboda koje prihvaćamo bez pogovora i o svom osobnom svjedočenju tomu kada je nakon što ga je američka granična patrola zaustavila i počela mu pretraživati automobil izašao i upitao: "U čemu je problem?". Sad je na listi osuđenih kriminalaca/potencijalnih terorista.
Peter Watts mi je nakon Teda Chianga još jedno ugodno iznenađenje i još jedan pisac znanstvene fantastike kojeg već nakon prve kolekcije kratkih priča stavljam na listu omiljenih autora.
5/5
Napomena: nisam opisao sve priče zbog dužine osvrta, ali i nespomenute su zanimljive i ne umanjuju ukupnu ocijenu.
** - kako je jednom Dawkins rekao, najgora stvar u vezi religija je što dobre ljude mogu natjerati da čine zlodjela
"We’re so fucking proud of thinking ourselves to death that we’ve forgotten all about the old reptilian part sleeping inside, the part that doesn’t calculate ethics or quality of life or burdens on the next of kin, it just wants to live, that’s all it’s programmed for, you know? And at the very end, when we aren’t around to keep it in line any more, it comes up and looks around and at that last moment it knows it’s been betrayed, and it...screams...”
Ovaj strip *stvarno* nije siguran za posao! Počinje kada začarani spermić otrči da izda vladarici da je Oglaf masturbirao iako mu je ona to izrčito zaOvaj strip *stvarno* nije siguran za posao! Počinje kada začarani spermić otrči da izda vladarici da je Oglaf masturbirao iako mu je ona to izrčito zabranila. Otad postaje samo čudnije.
No, nije NSFW samo zbog eksplicitnih scena seksa i nasilja u raznim maštovitim kombinacijama, nego i zbog nekontroliranih naleta smijeha koji će sigurno uslijediti skoro na svakoj stranici.
Strip se može besplatno pročitati od prve epizode na službenoj stranici: http://oglaf.com/
Jedan od najboljih web stripova sa odličnim humorom. Gurewitch je u PBF-u obradio valjda sve bitne teme: religiju, seksualnost, znanstvenu fantastiku,Jedan od najboljih web stripova sa odličnim humorom. Gurewitch je u PBF-u obradio valjda sve bitne teme: religiju, seksualnost, znanstvenu fantastiku, rat, samoubojstvo, nasilje i smrt i to na originalan način, uzimajući ono najbolje od surealizma i apsurda. Ironija i humor dolaze iznenada i često na neočekivanim mjestima. Zato vjerovatno tako dobro i funkcionira.
Od prve epizode Ukrućeni povjetarac do najnovije, Gurewitch uspjeva održati kvalitetu, oštrinu i orginalnost iako strip radi preko 10 godina i ima skoro 300 epizoda.
“Why could you not have left me as I was, in the sea of being?" "Because the world has need of your humility, your piety, your great teaching and your “Why could you not have left me as I was, in the sea of being?" "Because the world has need of your humility, your piety, your great teaching and your Machiavellian scheming.”
Zelazny je u Gospodaru svjetlosti odlično obradio temu kolonizacije drugog planeta generacijskim brodom. Kolonisti sa umiruće Zemlje došli su na drugi planet, pobili većinu lokalnog (inteligentnog) života, a ostatak pokorili, kolonizirali planet svojim potomcima, a sebe proglasili bogovima temeljenima na hinduističkoj religiji. Oni kontroliraju život na planetu, sprječavaju napredak i određuju tko zaslužuje reinkarnaciju i u kakvo tijelo. Reinkarnacija ovdje stvarno radi, jer su kolonisti razvili sistem prebacivanja "električnih impulsa koji čine osobu" iz jednog tijela u drugo. Oni koji naljute bogove budu reinkarnirani kao psi, majmuni ili neke druge životinje.
Kroz taj božanski ustroj kontrole Zelazny dobro kritizira organizirane religije i njihov uticaj na ljude i društvo. I to uz odličan humor - između ostaloga, tu su molitvomati, automati koji se mole umjesto vjernika za kovanicu, a izgledaju slično kao Jednoruki Jack kockarski automati.
“I'm very gullible when it comes to my own words. I believe everything I say, though I know I'm a liar.”
Zelazny predivno piše, roman je pun predivnih opisa, naprimjer: "Dan bitke osvanuo je ružičasto, poput svježeg ugriza na bedru djevice", a neki odlomci i dijalozi su prave male poetične minijature:
"But I recall the springtime of the world as though it were yesterday—those days when we rode together to battle, and those nights when we shook the stars loose from the fresh-painted skies! ... "Did you not love me then?" "I believe those two loved one another, yes." ... "Think carefully. Lady, over all that you have said, over all that you have recalled for me this day. It is not really the man whom you have been remembering. It is the days of carnage through which the two of you rode together. The world is come into a tamer age now. You long for the fire and the steel of old. You think it is the man, but it is the destiny the two of you shared for a time, the destiny which is past, that stirs your mind, and you call it love."
No, roman nije bez mana. Radnja je dosta zbrkana i likovi su slabo definirani, a zbog njihovih čestih mijenjanja imena (jedni bogovi uzimaju uloge drugih) i reinkarnacija, dosta je izazovno pratiti tko je komu što napravio.
Gospodar svjetlosti je objavljen i u ediciji SF Masterworks, gdje omot krasi i citat G.R.R.Martina: "One of the five best SF novels ever written". Martin je kasnije u svojem serijalu Pjesme vatre i leda, kao posvetu, iskoristio "Gospodara svjetlosti" i "Sama" kao glavne likove.
Gospodar svjetlosti je definitivno jedan od najboljih SF romana koje sam pročitao, iako se može čitati i definirati i kao fantasy. Ovo gore napisano o kolonizaciji i tehnologiji se čuje samo usput i nigdje se ne ide u detalje o tehnologijama, neki opisi su dosta poetični, tako da bi se neke stvari mogle gledati i kao metafizika, dakle, fantasy.
Moram pohvaliti i odličan prijevod Nenada Patruna. Nažalost lektor je malo zakazao, ima "nešto" gramatičkih i pravopisnih grešaka, no znali su Izvori i gore tiskati.
Rijetko kojem romanu dajem ocjenu 5 bez predomišljanja, a ovo je jedna od tih prilika. Iako sad kad čitam osvrt imam osjećaj da nisam dovoljno nahvalio roman, da nisam uspio prenijeti koliko je dobar. S ovim osvrtom sam se dosad najviše mučio.
Kada je postalo jasno da nikakva reforma vlade i gospodarstva neće pomoći toj zemlji da se izvuče iz jada, religija je postala jedino oruđe nade.
Istin Kada je postalo jasno da nikakva reforma vlade i gospodarstva neće pomoći toj zemlji da se izvuče iz jada, religija je postala jedino oruđe nade.
Istina je bila neprijatelj naroda jer je istina bila tako grozna, pa je zato Bokonon preuzeo na sebe zadatak da ljude počne zavaravati sve boljim i boljim lažima.
Ovaj citat mi je odmah upao u oko, jer kao da opisuje našu banana republiku i naše političare koji su očito predani bokononisti.
...
Godinu dana prije izlaska knjige, dakle, 1962., bila je Kubanska raketna kriza, kojom je Hladni rati došao na vrhunac. Sovjeti su željeli na Kubi postaviti nuklearne rakete, ideja koja nije baš oduševila Amerikance. Ta kriza je proglašena najopasnijom vojno-političkom situacijom u ljudskoj povijesti. Kriza je trajala samo 38 dana, ali to je bio prvi put da je ljudska civilizacija bila pred realnom mogućnošću potpunog istrebljenja. Tako da se mnogo toga u Kolijevci za macu može čitati alegorijski. Roman je i satirična kritika religija kroz bonononizam, religiju koju je Vonnegut izmislio za ovaj roman. Uz to romanom izražava i svoje pesimističke stavove o čovječanstvu u cjelini i njegovoj budućnosti. On za razliku od većine SF pisaca ne vidi ni u znanosti spas. Taj stav je najvjerovatnije formirao kada je nakon 2. svjetskog rata radio u uredu za javne odnose istraživačkog poduzeća General Electric, gdje mu je zadatak bio da razgovara s njihovim znanstvenicima i složi zanimljive priče o njihovim istraživanjima. Vonnegut je dobio osjećaj da je starijim znanstvenicima svejedno za što će se njihova istraživanja koristiti. Irving Langmuir, kemičar nobelovac, koji je radio sa Vonnegutovim starijim bratom, postao je inspiracija za lik doktora Felixa Hoenikkera.
Ipak unatoč teškim i depresivnim temama, te pesimizmu, roman je napisan uz veliku dozu odličnog humora koji je svjež i originalan čak i danas. Vonnegut je majstor zanimljivih dijaloga i neobičnih opisa. Sviđa mi se kako piše, rečenice su mu jednostavne, ali jasne, dok bi se stil mogao opisati kao reportažni, na što je sigurno uticalo i to što je u mladosti bio urednik studentskog časopisa, ali i to što je glavni lik, pripovjedač koji opisuje radnju - publicist.
Uz sve pohvale roman nije bez mane, radnja jedva da je definirana i poprilično je zbrkana. Likovi i događaji su opisani bez emocija, pripovjedač hladnokrvno opisuje trenutke svojeg emocionalnog sloma i smrti nekih njemu bitnih likova, ali, opet, i time je postignut zanimljiv efekt, jer zbog te nepristranosti pripovjedača događaji u romanu dobivaju na autentičnosti.
Kurt Vonnegut je za roman Kolijevka za macu dobio i titulu magistra antropologije 1971. Na kraju moram pohvaliti i odličan prijevod Ivana Zorića, čitajući roman nisam ni u jednom trenutku imao osjećaj da je nešto izgubljeno u prijevodu.
Blast je jedan od najboljih stripova koje sam pročitao. Trebalo mi je malo da se naviknem na crtež ali onda sam se kasnije divio nekim stranicama. ManuBlast je jedan od najboljih stripova koje sam pročitao. Trebalo mi je malo da se naviknem na crtež ali onda sam se kasnije divio nekim stranicama. Manu Larcenet mi je odmah postao novi omiljeni autor, i nakon ovoga sam pročitao i sve ostalo što mu je prevedeno.
Osim što je ovdje uspio "ismisliti" novi stil crtanja koji će bolje pristajati odličan je i kao scenarist. Priča je zanimljiva i dobro se raspetljava, jedini minus mi je u biti sam kraj, za kojeg imam osjećaj da je malo forsiran i zbrzan. No neću ići u detalje jer se ovo stvarno mora doživjeti. Ocijena mi je između 4 i 5, pa sam dva toma ocijenio sa 5, a dva sa 4. ...more
Blast je jedan od najboljih stripova koje sam pročitao. Trebalo mi je malo da se naviknem na crtež ali onda sam se kasnije divio nekim stranicama. ManuBlast je jedan od najboljih stripova koje sam pročitao. Trebalo mi je malo da se naviknem na crtež ali onda sam se kasnije divio nekim stranicama. Manu Larcenet mi je odmah postao novi omiljeni autor, i nakon ovoga sam pročitao i sve ostalo što mu je prevedeno.
Osim što je ovdje uspio "ismisliti" novi stil crtanja koji će bolje pristajati odličan je i kao scenarist. Priča je zanimljiva i dobro se raspetljava, jedini minus mi je u biti sam kraj, za kojeg imam osjećaj da je malo forsiran i zbrzan. No neću ići u detalje jer se ovo stvarno mora doživjeti. Ocijena mi je između 4 i 5, pa sam dva toma ocijenio sa 5, a dva sa 4.
Blast je jedan od najboljih stripova koje sam pročitao. Trebalo mi je malo da se naviknem na crtež ali onda sam se kasnije divio nekim stranicama. ManuBlast je jedan od najboljih stripova koje sam pročitao. Trebalo mi je malo da se naviknem na crtež ali onda sam se kasnije divio nekim stranicama. Manu Larcenet mi je odmah postao novi omiljeni autor, i nakon ovoga sam pročitao i sve ostalo što mu je prevedeno.
Osim što je ovdje uspio "ismisliti" novi stil crtanja koji će bolje pristajati odličan je i kao scenarist. Priča je zanimljiva i dobro se raspetljava, jedini minus mi je u biti sam kraj, za kojeg imam osjećaj da je malo forsiran i zbrzan. No neću ići u detalje jer se ovo stvarno mora doživjeti. Ocijena mi je između 4 i 5, pa sam dva toma ocijenio sa 5, a dva sa 4. ...more
Blast je jedan od najboljih stripova koje sam pročitao. Trebalo mi je malo da se naviknem na crtež ali onda sam se kasnije divio nekim stranicama. ManuBlast je jedan od najboljih stripova koje sam pročitao. Trebalo mi je malo da se naviknem na crtež ali onda sam se kasnije divio nekim stranicama. Manu Larcenet mi je odmah postao novi omiljeni autor, i nakon ovoga sam pročitao i sve ostalo što mu je prevedeno.
Osim što je ovdje uspio "ismisliti" novi stil crtanja koji će bolje pristajati odličan je i kao scenarist. Priča je zanimljiva i dobro se raspetljava, jedini minus mi je u biti sam kraj, za kojeg imam osjećaj da je malo forsiran i zbrzan. No neću ići u detalje jer se ovo stvarno mora doživjeti. Ocijena mi je između 4 i 5, pa sam dva toma ocijenio sa 5, a dva sa 4. ...more
Ovo je priča o možda najboljem i najvećem rock bendu.
Kažem možda, ali sam uvjeren da je Led Zeppelin baš to. Kažem priča jer sve je priča, davno je tOvo je priča o možda najboljem i najvećem rock bendu.
Kažem možda, ali sam uvjeren da je Led Zeppelin baš to. Kažem priča jer sve je priča, davno je to bilo i teško da itko, čak i sami akteri mogu znati što je točno bilo, odnosno svatko je isti događaj doživio drugačije.
Ipak, fascinantno je koliko se detalja Richard Cole uopće sjeća. On je bio organizator turneja benda od samih početaka gotovo do samog kraja i zajedno je s njima uživao u alkoholu, kokainu, heroinu, a vjerovatno i raznim drugim nespomenutim opijatima. Odlično definira osobnosti članova benda i piše bez suzdržavanja o tome kako je koga od njih doživio i što je s njima proživio.
Priča je puna i zabavnih anegdota, uključujući i onu najpoznatiju s guranjem ribe u intimne organe napaljene obožavateljice, koja je inspirirala Franka Zappu da napiše The Mud Shark. Cole piše bez dlake na jeziku i ne ispušta detalje, a meni je jedino zasmetala činjenica da su neke od tih obožavateljica bile maloljetne, ne starije od 13-14 godina.
Uglavnom, dobro je napisano i brzo se čita, a za fanove je nezaobilazno štivo.
Loading...
