What do you think?
Rate this book
Slučaj vlastite pogibelji
„Pravda se tiče svakoga, ili nije pravda. Ako se slučaj pogibelji pravednoga tiče samo njega, s njim umire i pravda sama.“
Mladi prometni policajac nađen je mrtav na stražnjem sjedištu svojeg automobila. Slučaj je klasificiran kao samoubojstvo u što, s obzirom na niz neobičnih okolnosti i činjenicu da nije obavljena obdukcija, sumnja njegova obitelj i dobar dio javnosti. Obitelj od njegova starijeg brata, također policajca, zahtjeva da sazna istinu, kazni odgovorne.
Istodobno, ambiciozna profesorica priprema dramsku grupu srednjoškolaca za uprizorenje Antigone, pri čemu s njima evocira upravo tragičan događaj kojemu svjedoče u svojoj suvremenosti. I oko kojeg im se mišljenja potpuno razilaze. Dok pokušava dokazati istinu i tako obraniti svoje dostojanstvo i radno mjesto od uvrijeđenih roditelja srednjoškolaca, pripadnika lokalne elite, gubi stup po stup svojeg dotad sretnog građanskog života, ali pronalazi odvažnost koje nije bila svjesna. Smrt mladog policajca, kao jeka fatalnog pucnja, stubokom mijenja živote onih koji su ostali.
Mladi prometni policajac nađen je mrtav na stražnjem sjedištu svojeg automobila. Slučaj je klasificiran kao samoubojstvo u što, s obzirom na niz neobičnih okolnosti i činjenicu da nije obavljena obdukcija, sumnja njegova obitelj i dobar dio javnosti. Obitelj od njegova starijeg brata, također policajca, zahtjeva da sazna istinu, kazni odgovorne.
Istodobno, ambiciozna profesorica priprema dramsku grupu srednjoškolaca za uprizorenje Antigone, pri čemu s njima evocira upravo tragičan događaj kojemu svjedoče u svojoj suvremenosti. I oko kojeg im se mišljenja potpuno razilaze. Dok pokušava dokazati istinu i tako obraniti svoje dostojanstvo i radno mjesto od uvrijeđenih roditelja srednjoškolaca, pripadnika lokalne elite, gubi stup po stup svojeg dotad sretnog građanskog života, ali pronalazi odvažnost koje nije bila svjesna. Smrt mladog policajca, kao jeka fatalnog pucnja, stubokom mijenja živote onih koji su ostali.
280 pages, Hardcover
Published September 1, 2023
About the author
Kristian Novak
5 books571 followersKristian Novak is a Croatian writer, linguist and university professor. He was born into a family of Croatian migrant workers in Germany, but spent his childhood and youth in a small village in Međimurje, the most northern part of Croatia.
He moved to Zagreb, to college in 1997.
He was standard member of the Croatian karate national team from 1996 to 2009, winning a range of individual and team awards at national and global championships.
In 2006. he was European Vice-Champion.
His first novel, Obješeni (The Hanged) was published in 2005, but received no significant reception.
Dark Mother Earth (2013), his second novel, won The Tportal prize for Croatian novel of the year and is hailed as one of the best Croatian novels in the last 50 years. The novel was adapted for the stage with great success. A film adaptation is in progress as well (with award-winning Slovenian director Rok Biček), with Novak as co-screenwriter. His third novel, Gypsy, yet so Beautiful (2016) gained him a second Tportal award, as well as two further prestigious national awards, Gjalski and Fran Galović. It was succesfully adapted for the stage as well (Croatian National Theater, Zagreb), and a television series based on the novel is in preparation.
He is married, father of two. He lives in Zagreb.
He moved to Zagreb, to college in 1997.
He was standard member of the Croatian karate national team from 1996 to 2009, winning a range of individual and team awards at national and global championships.
In 2006. he was European Vice-Champion.
His first novel, Obješeni (The Hanged) was published in 2005, but received no significant reception.
Dark Mother Earth (2013), his second novel, won The Tportal prize for Croatian novel of the year and is hailed as one of the best Croatian novels in the last 50 years. The novel was adapted for the stage with great success. A film adaptation is in progress as well (with award-winning Slovenian director Rok Biček), with Novak as co-screenwriter. His third novel, Gypsy, yet so Beautiful (2016) gained him a second Tportal award, as well as two further prestigious national awards, Gjalski and Fran Galović. It was succesfully adapted for the stage as well (Croatian National Theater, Zagreb), and a television series based on the novel is in preparation.
He is married, father of two. He lives in Zagreb.
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 30 of 137 reviews
October 7, 2023
Jučer sam kupila roman, danas je već pročitan, time ne želim komplimentirati sebe, već Novaka i reći da je roman prezanimljiv i da se 273 stranice pročitaju u dahu.
Pokretač je priče smrt mladog policajca za kojeg su njegovi kolege ustanovili da se ubio. Na toj se površinskoj razini roman može čitati kao krimić - mada ne tipičan - jer mladićeva obitelj nastoji saznati što se zaista dogodilo, dok istovremeno pratimo radnju vezanu uz mladu profesoricu koja je upala u probleme jer je o toj smrti progovorila sa svojim učenicima.
Na dubljoj je razini ovaj roman jaka kritika policijskom sustavu, društvu, ali i svima nama jer često okrećemo glavu od sličnih stvari i smatramo da je sigurnije da ne bijemo tuđe bitke. Nažalost, slična bitka sutra može postati naša, a tko će onda biti uz nas?
Novak piše kvalitetno, ali nepretenciozno, razumljivo i mislim da nikome ovaj roman neće biti dosadan. Neke će možda odbiti još jedna crna priča, kojih su kakti puni romani domaćih pisaca, ali, nažalost, ovo je naša stvarnost. Puni su nam mediji ovakvih priča, ali kad se ne tiču izravno nas, lako ih je ignorirati. Jako mi je drago da je Novak odlučio reagirati i progovoriti o tome.
Roman savršeno dočarava osjećaj besmislenosti i nemoći pojedinca pred sustavom, izazivajući kafkijanski osjećaj tjeskobe, ali na kraju nam daje i trunčicu nade da nisu svi potpuno ravnodušni. Ovo je knjiga o kojoj se razmišlja danima nakon čitanja, sigurna sam da će sa mnom ostati još neko vrijeme. I knjiga koju vrijedi pročitati.
Pokretač je priče smrt mladog policajca za kojeg su njegovi kolege ustanovili da se ubio. Na toj se površinskoj razini roman može čitati kao krimić - mada ne tipičan - jer mladićeva obitelj nastoji saznati što se zaista dogodilo, dok istovremeno pratimo radnju vezanu uz mladu profesoricu koja je upala u probleme jer je o toj smrti progovorila sa svojim učenicima.
Na dubljoj je razini ovaj roman jaka kritika policijskom sustavu, društvu, ali i svima nama jer često okrećemo glavu od sličnih stvari i smatramo da je sigurnije da ne bijemo tuđe bitke. Nažalost, slična bitka sutra može postati naša, a tko će onda biti uz nas?
Novak piše kvalitetno, ali nepretenciozno, razumljivo i mislim da nikome ovaj roman neće biti dosadan. Neke će možda odbiti još jedna crna priča, kojih su kakti puni romani domaćih pisaca, ali, nažalost, ovo je naša stvarnost. Puni su nam mediji ovakvih priča, ali kad se ne tiču izravno nas, lako ih je ignorirati. Jako mi je drago da je Novak odlučio reagirati i progovoriti o tome.
Roman savršeno dočarava osjećaj besmislenosti i nemoći pojedinca pred sustavom, izazivajući kafkijanski osjećaj tjeskobe, ali na kraju nam daje i trunčicu nade da nisu svi potpuno ravnodušni. Ovo je knjiga o kojoj se razmišlja danima nakon čitanja, sigurna sam da će sa mnom ostati još neko vrijeme. I knjiga koju vrijedi pročitati.
October 12, 2023
“Ima nas koji vidimo. Ima nas koji pamtimo.”
November 22, 2023
Slabija od Ciganina, ali dobra.
February 29, 2024
Da Kristian Novak napiše knjigu o tome kako trava raste, ja bih ju kupila i pročitala.
January 12, 2024
Kristian Novak je, čini mi se, ok kao osoba, a i dobro piše. Ovaj mu je roman slabiji nego prethodna dva (verujem da sam prema prvom bila preoštra, a prema drugom preblaga, ovde sam valjda fer). Sve što nije dobro u prethodna dva ni ovde ne valja, a ono dobro je ovde manje dobro. Ja ipak prema ovom piscu gajim neko poštovanje, čini mi se da nije folirant, da je dosledan i iskren (mnogo lepo kad je neko iskren u književnosti), ali bih volela da se u nekom narednom romanu konačno odmakne od klišea i malo češće razgovara s ženama (s više njih, da mu ne bi sve junakinje govorile na isti način, bez obzira na obrazovanje, socijalni status i životne okolnosti).
October 12, 2023
Čekala 7 godina, pročitala u 24 sata.
Strašno sam se veselila ovom romanu i drago mi je da je ispunio moja (vrlo visoka) očekivanja. Drugačije i sjajno! Potresna priča o pravdi i posljedicama zalaganja za istu.
"Koliko vode treba pasti na čovjeka da se potpuno rastopi? Pa da nas nađu, njega za stolom, mrtvog i prekrivenog paučinama, a pod tušem mene, stalagmita po kojem još uvijek curi voda. Nestalo mi lice i torzo, samo su noge još djelomično tu."
"Svako ima svoju bol i mene zovejo z sobom v nju, i ispadam izdajica i autist ako me ne boli na isti način kak i njih."
Strašno sam se veselila ovom romanu i drago mi je da je ispunio moja (vrlo visoka) očekivanja. Drugačije i sjajno! Potresna priča o pravdi i posljedicama zalaganja za istu.
"Koliko vode treba pasti na čovjeka da se potpuno rastopi? Pa da nas nađu, njega za stolom, mrtvog i prekrivenog paučinama, a pod tušem mene, stalagmita po kojem još uvijek curi voda. Nestalo mi lice i torzo, samo su noge još djelomično tu."
"Svako ima svoju bol i mene zovejo z sobom v nju, i ispadam izdajica i autist ako me ne boli na isti način kak i njih."
December 24, 2023
Dočekasmo novog Novaka! Iako možda nije tako intenzivno čitalačko iskustvo kao prethodna dva romana, na nekom uslovno rečeno teorijskom planu (u smislu rješenja koja se tiču samog postupka i oslanjanja na neke književne predloške te traženja i iznalaženja najboljih načina kako da se oni iskoriste svojstveno ovoj knjizi) i te kako zanimljiv! Čovjek prosto zna da piše!
November 15, 2023
I u ovoj knjizi pratimo nekoliko prica/likova; profesoricu u srednjoj skoli te scenarij koji prati nekoliko policajaca, a sve to nakon tragicne smrti jednog mladog prometnog policajca.
Iako se sluzbeno vodi kao samoubojstvo, njegova obitelj i mediji vjeruju da tu postoji krivac i da za to mora i odgovarati.
Kao i prijasnji, i ovaj roman je kritika drustva i sistema u kojima svi funkcioniramo(?); tjera nas da razmisljamo o vlastitoj snazi i volji za borbu za pravdu, da bez uljepsavanja pogledamo svoje stavove i odluke koje bi i sami donosili. I vjerujem, ili je bar meni tako - ulijeva hrabrost da budemo na "pravoj" strani price i ucinimo najbolje sto znamo i mozemo.
Ono sto se meni posebno svidjelo je i doza romanse, koju Novak tako lijepo upakira u puno tezu pricu. Ta ljubav ipak malo olaksa kamen koji nam je u trbuhu dok citamo njegove knjige, i to radi s (opet) jednom lakocom i s nimalo patetike.. Tako kao da ste uz svakog lika i sami proveli dio svog vremena.
Zato me kraj knjige ostavio tupom i tuznom i razocaranom, ali ipak -i sa nadom i utjehom.
Meni je knjiga bila cista petica i preporucila bi je svakome tko voli dobre krimice, ali i samo pogled na drustvo u kojem se nalazimo; kao i onima koji zele citati nesto sa dozom provokacije, o stvarima o kojima se ne usudi bas svatko pisati.
Moram samo dodati da mi je ova knjiga s jedne strane tipicno Novakova, a s druge je i nesto sasvim novo i drugacije, i meni je puno manje uznemirujuca od prethodnih. Mozda tu ulogu igra i sto je knjiga malo kraca nego prve dvije, pa mi se cini da sam zato izbjegnula tu neku preveliku (prolongiranu?) bol. Mogu mu samo zahvaliti sto je ovaj put brze potegnuo flaster i postedio me ridanja na podu. :)
No, bez obzira na malo drugaciji dojam, nije knjiga koju bi mogla zaboraviti, i bas kao i sa Ciganinom,
cesto razmisljam i o Marliju, i Neni i kul profi.
Nesto je jako posebno u tome kako Kristian Novak pise; i ja sam jako sretna sto je bas nas, i mlad, i sto sasvim ocito ima jos jako puno toga za reci. Jer, mogu zamisliti cijeli svoj zivot u fotelji uz njegove knjige.
Iako se sluzbeno vodi kao samoubojstvo, njegova obitelj i mediji vjeruju da tu postoji krivac i da za to mora i odgovarati.
Kao i prijasnji, i ovaj roman je kritika drustva i sistema u kojima svi funkcioniramo(?); tjera nas da razmisljamo o vlastitoj snazi i volji za borbu za pravdu, da bez uljepsavanja pogledamo svoje stavove i odluke koje bi i sami donosili. I vjerujem, ili je bar meni tako - ulijeva hrabrost da budemo na "pravoj" strani price i ucinimo najbolje sto znamo i mozemo.
Ono sto se meni posebno svidjelo je i doza romanse, koju Novak tako lijepo upakira u puno tezu pricu. Ta ljubav ipak malo olaksa kamen koji nam je u trbuhu dok citamo njegove knjige, i to radi s (opet) jednom lakocom i s nimalo patetike.. Tako kao da ste uz svakog lika i sami proveli dio svog vremena.
Zato me kraj knjige ostavio tupom i tuznom i razocaranom, ali ipak -i sa nadom i utjehom.
Meni je knjiga bila cista petica i preporucila bi je svakome tko voli dobre krimice, ali i samo pogled na drustvo u kojem se nalazimo; kao i onima koji zele citati nesto sa dozom provokacije, o stvarima o kojima se ne usudi bas svatko pisati.
Moram samo dodati da mi je ova knjiga s jedne strane tipicno Novakova, a s druge je i nesto sasvim novo i drugacije, i meni je puno manje uznemirujuca od prethodnih. Mozda tu ulogu igra i sto je knjiga malo kraca nego prve dvije, pa mi se cini da sam zato izbjegnula tu neku preveliku (prolongiranu?) bol. Mogu mu samo zahvaliti sto je ovaj put brze potegnuo flaster i postedio me ridanja na podu. :)
No, bez obzira na malo drugaciji dojam, nije knjiga koju bi mogla zaboraviti, i bas kao i sa Ciganinom,
cesto razmisljam i o Marliju, i Neni i kul profi.
Nesto je jako posebno u tome kako Kristian Novak pise; i ja sam jako sretna sto je bas nas, i mlad, i sto sasvim ocito ima jos jako puno toga za reci. Jer, mogu zamisliti cijeli svoj zivot u fotelji uz njegove knjige.
August 23, 2024
Slomio si me Kristiane i neka si! 5⭐️, ako ne bi bilo ni zbog čega (što je nemoguće), a onda bi bilo zbog poslednje rečenice:
"Ima nas koji vidimo. Ima nas koji pamtimo."
I bilo nas/vas više ❤️!
"Ima nas koji vidimo. Ima nas koji pamtimo."
I bilo nas/vas više ❤️!
December 4, 2023
4,5
kratki opis čitanja novog novakovog romana: stranice lete, a čitatelj se ne može zasititi teksta pred sobom i okrene posljednji list, utone u sažaljenje što dalje, može ponovno pročitati knjigu ili zuriti praznim pogledom u prostor zida koji je nasuprot njega
novak nastavlja s temama koje su ga zanimale u prošlim djelima: polupristojno upire prstom u probleme (hrvatskog) društva i želi kazati što se događa
kombinacija dramskog i proznog teksta ima trojaku ulogu: 1) dramsko prodire u prozno, prozno u dramsko, motivi izvedbe i glume prodiru u stvarni život i slične Goffmanove preinake društva 2) skraćuje se vrijeme čitanja (tomu naveliko dobrinosi novakova kontrola nad jezikom) 3) sastavni dio radnje, srednjoškolci koji uvježbavaju za Antigonu 2.0
(također, ovaj roman me samo podsjetio koliko sam voljela u Antigonu u srednjoj, vrijedi ponovno ju pročitati)
jedna od glavnih tema je anksiznost i skučenost unutar pravosudnog i državnog sustava, kako poslije svega ostati normalan, voljan nastaviti sa životom, postoji li život nakon određenih odluka i događaja? u kojoj mjeri može se doprinjeti promijeni, ako se odlučimo za nju, hoće li naš trud i znoj zapravo biti vrijedni borbe ili je bolje prolaziti kroz život kao beskičmenjak? što je na kraju takvog puta? pad niz liticu ili drugo raskrižje? postoji neka naznaka svijetla u novakovom romanu, makar i tračak, slučajan bljesak - to su ljudi koji odluče progovarati za druge jer kako piše na poleđini knjige: "pravda se tiče svakoga ili nije pravda. ako se slučaj pogibelji pravednog tiče samo njega, s njime umire i pravda sama"
usto prikazuje koliko je strašno u današnje vrijeme biti nastavnikom, prodire u licemjernost formalnog obrazovanja i naglašava paradoks suvremene didaktike/metodike koja nema nikakve veze sa stvarnom uporabom, upozoruje na današnji prekomjerni utjecaj roditelja i njihove povodljivosti na profesore, drugo školsko osoblje i nastavni sistem
veliki motiv obitelji - svaka obitelj je sjebana na svoj način ili kako već ide ta rečenica još uvijek nepoznatog autora? marko u jednom trenutku kaže: "svako ima svoju bol i mene zovejo z sobom v nju, i ispadam izdajica i autist ako me ne boli na isti način kak i njih", umro mu je mlađi brat s kojim se nije čuo pola godina, već su od prije imali komplicirani odnos, a sada obitelj žudi za osvetom, tata želi krv, ali postaje li zemlja plodna i raste li cvijeće na tlu prolivenom krvlju? usto ima i svojih boljki s drugom privatnom tužbom
dio kada marko izrazi svoje emocije u konačno podužem monologu? volim vidjeti muškarce u emocionalno-katarzičnom stanju i sve njihove rečenice i surečenice <3
onkraj svih teških tema kojih se pisac dotiče, ovo djelo je majstorski napisano, hrpa zavodljivih rečenica koje si želim tetovirati na čelo
kratki opis čitanja novog novakovog romana: stranice lete, a čitatelj se ne može zasititi teksta pred sobom i okrene posljednji list, utone u sažaljenje što dalje, može ponovno pročitati knjigu ili zuriti praznim pogledom u prostor zida koji je nasuprot njega
novak nastavlja s temama koje su ga zanimale u prošlim djelima: polupristojno upire prstom u probleme (hrvatskog) društva i želi kazati što se događa
kombinacija dramskog i proznog teksta ima trojaku ulogu: 1) dramsko prodire u prozno, prozno u dramsko, motivi izvedbe i glume prodiru u stvarni život i slične Goffmanove preinake društva 2) skraćuje se vrijeme čitanja (tomu naveliko dobrinosi novakova kontrola nad jezikom) 3) sastavni dio radnje, srednjoškolci koji uvježbavaju za Antigonu 2.0
(također, ovaj roman me samo podsjetio koliko sam voljela u Antigonu u srednjoj, vrijedi ponovno ju pročitati)
jedna od glavnih tema je anksiznost i skučenost unutar pravosudnog i državnog sustava, kako poslije svega ostati normalan, voljan nastaviti sa životom, postoji li život nakon određenih odluka i događaja? u kojoj mjeri može se doprinjeti promijeni, ako se odlučimo za nju, hoće li naš trud i znoj zapravo biti vrijedni borbe ili je bolje prolaziti kroz život kao beskičmenjak? što je na kraju takvog puta? pad niz liticu ili drugo raskrižje? postoji neka naznaka svijetla u novakovom romanu, makar i tračak, slučajan bljesak - to su ljudi koji odluče progovarati za druge jer kako piše na poleđini knjige: "pravda se tiče svakoga ili nije pravda. ako se slučaj pogibelji pravednog tiče samo njega, s njime umire i pravda sama"
usto prikazuje koliko je strašno u današnje vrijeme biti nastavnikom, prodire u licemjernost formalnog obrazovanja i naglašava paradoks suvremene didaktike/metodike koja nema nikakve veze sa stvarnom uporabom, upozoruje na današnji prekomjerni utjecaj roditelja i njihove povodljivosti na profesore, drugo školsko osoblje i nastavni sistem
veliki motiv obitelji - svaka obitelj je sjebana na svoj način ili kako već ide ta rečenica još uvijek nepoznatog autora? marko u jednom trenutku kaže: "svako ima svoju bol i mene zovejo z sobom v nju, i ispadam izdajica i autist ako me ne boli na isti način kak i njih", umro mu je mlađi brat s kojim se nije čuo pola godina, već su od prije imali komplicirani odnos, a sada obitelj žudi za osvetom, tata želi krv, ali postaje li zemlja plodna i raste li cvijeće na tlu prolivenom krvlju? usto ima i svojih boljki s drugom privatnom tužbom
dio kada marko izrazi svoje emocije u konačno podužem monologu? volim vidjeti muškarce u emocionalno-katarzičnom stanju i sve njihove rečenice i surečenice <3
onkraj svih teških tema kojih se pisac dotiče, ovo djelo je majstorski napisano, hrpa zavodljivih rečenica koje si želim tetovirati na čelo
November 19, 2023
"Ima nas koji vidimo. Ima nas koji pamtimo."
March 10, 2024
Ono što prvo primjetite je da je knjiga drugačija od drugih. Autor ima dvije paralelne radnje, a jednu od tih radnji piše u formi scenarija. Uz to, s obzirom da je radnja u Međimurju, dijalog je pisan u lokalnom narječju što doprinosi dojmu realističnosti jer znamo da bi tako likovi govorili u stvarnosti. Samo je meni pri kraju, kad su bili monolozi, bilo malo teško pratiti zbog toga jer sam iz Dalmacije.
Radnja je inspirirana istinitim događajem koji se dogodio prije više od 10 godina. Ta činjenica je dala dodatno na težini ovoj priči. Ovo je tragična priča koju autor koristi da skrene pozornost na određene događaje i probleme u društvu.
Radnja je inspirirana istinitim događajem koji se dogodio prije više od 10 godina. Ta činjenica je dala dodatno na težini ovoj priči. Ovo je tragična priča koju autor koristi da skrene pozornost na određene događaje i probleme u društvu.
February 13, 2024
Dugo iščekivani, novi Novak. Ovo delo je manje mračno od „Črna mati zemla“ i „Ciganin, ali najljepši“ ali na neki čudan način, meni bliže. Retranskripcija Sofoklove „Antigone“ u savremenom hrvatskom društvu, baš udara na onaj tinejdž osećaj bunta i isterivanja pravde (i dalje mislim da je Antigona zaista pun pogodak za prvi razred gimnazije, u kovitlacu hormona i traženja svog mesta pod suncem!)
October 7, 2023
Drago mi je da postoji hrvatski autor čiju objavu knjige nestrpljivo iščekujem i kupujem prvi dan kada se pojavi u knjižari. Još jedno Novakovo pitko djelo pročitano u jednom danu.
Knjiga o kojoj ću razmišljati još dugo vremena nakon čitanja.
Knjiga o kojoj ću razmišljati još dugo vremena nakon čitanja.
November 26, 2023
Novak standardno sjajan, ali my heart stays with Ciganin. 🧡
March 26, 2024
„Kad mi odrasli smrdimo, to je smrad bolesti i raspada. Smrad tinejdžera i dalje je smrad, ali nekako pun nade, pupanja i fermentacije.“
O tinejdžerima:
„Ono što im roditelj predlažu, bez veze im je. Sve te priče u koje smo mi vjerovali, budi dobar, završi školu, probaj na faks, diplomiraj, zaposli se, pa brzo brzo brak i djeca, nema druge, to je sreća. Oni vide svu tu laž iza toga mnogo prije nego što se mojoj generaciji prosvijetlilo“
Čitateljska javnost je na gubitku jer Novak piše tako rijetko. Svaki roman mu je višeslojna slika društva (ako ne već dio lektire, trebao bi postati dio kulturne baštine), godinama istražuje, poistovjećuje se i piše. Oduševljene. Razmišljaš koje je sve teme Novak otvorio. O čemu je sve tu zapravo riječ.
Slučaj vlastite pogibelji, roman je koji govori o samoubojstvu mladog policajca, koje to možda i nije. Piše iz dvije perspektive: perspektive cool učiteljice i brata preminulog koja je pisana u formi scenarija pa nekome odabir fonta i načina može biti zbunjujući. Još jedna karakteristika njegovog pisanja je i pisanje na dijalektu koji također ima različiti učinak na čitatelje. Pa nekome, opisi vrlo tužnih situacija postaju smiješni, a zapravo nisu. Netko mora pročitati tri puta da bi razumio. Stil mu je jednostavan. I tako dobar. Opet, kao i u Ciganinu piše iz perspektive žene, nevjerojatno dobro. Iz perspektive cool učiteljice koja vodi dramsku grupu i pokušava postaviti Antigonu. Antigona kao tema provlači se kroz cijeli roman i to bi zahtijevalo još jednu recenziju. Cool učiteljica i njezini postupci mogu vam itekako ići na živce, ali kako priča odmiče vidjet ćete i njezinu drugu stranu. “Sve svoje odluke, sve bitne, donijela sam iz jedinog razloga da si slučajno ne zakompliciram život. Ništa rizik, ništa vizija, samo drž’ se onoga što imaš, kmetski. Tako sam odgojena: mi slabi, mi iz malog sela, moraš biti dobra sa svima, ne talasaj, ne buni se, moraju te svi voljeti. Meni je život bio neprekidna borba sa strahom od mogućnosti tuđe mržnje i trud da se pritom zadrži bezbrižna vesela faca.
A u meni se mijenjaju plima i oseka. Prvo se silno želim svidjeti svima. A čim osjetim da je po mom i da sam svima dobra, momentalno krene oseka. Krene čežnja za bijegom jer mi se sere od ekipe kojoj sam se željela toliko svidjeti. I nemam pojma što je od toga moje pravo lice. Nemam pojma gdje završava prava ja, a počinje ona koju sam izgradila da me ljudi vole. Samo znam da se, kada je plima, trošim na vlastitu ljupkost.”
Novak kroz Cool učiteljicu i brata, piše zapravo o korupciji, borbi za pravdu, podcijenjenom položaju policajaca, učiteljica; hipsterima; novopečenim snobovima i bogatašima; samoubojstvu kao sramoti; načinu nošenja s tugom… Likovi mu nisu nimalo dopadljivi, uvijek su ambivalentni, sa svojim dobrim i lošim karakteristikama – kakvi svi mi, ljudi od krvi i mesa, zapravo jesmo. Treba li se boriti za istinu i pravdu pod svaku cijenu pa makar iza sebe porušimo sve mostove?
Angažirana je to književnost, no Kristian uspijeva ostati nepristran. Ne zauzima ničiju stranu, ne zastupa niti jednu ideologiju, on je odličan promatrač i jednako dobar psiholog.
“Imali su kvalitetu koju rijetko nalazim kod ljudi, gotovo nikako kod sebe. Savršeni izostanak prenemaganja i glumatanja. Jel te nekada zgrozi, mislim da te baš uhvati jeza od toga golemog raskoraka između onoga kaj ljudi vele I onoga kaj je u njima? Ha? Jel ti nekada bude zlo od te situacije u koju smo se nekako kolektivno doveli? Da smo postali toliko lažni da svaka jasna direktna komunikacija zvuči agresivno?”
O tinejdžerima:
„Ono što im roditelj predlažu, bez veze im je. Sve te priče u koje smo mi vjerovali, budi dobar, završi školu, probaj na faks, diplomiraj, zaposli se, pa brzo brzo brak i djeca, nema druge, to je sreća. Oni vide svu tu laž iza toga mnogo prije nego što se mojoj generaciji prosvijetlilo“
Čitateljska javnost je na gubitku jer Novak piše tako rijetko. Svaki roman mu je višeslojna slika društva (ako ne već dio lektire, trebao bi postati dio kulturne baštine), godinama istražuje, poistovjećuje se i piše. Oduševljene. Razmišljaš koje je sve teme Novak otvorio. O čemu je sve tu zapravo riječ.
Slučaj vlastite pogibelji, roman je koji govori o samoubojstvu mladog policajca, koje to možda i nije. Piše iz dvije perspektive: perspektive cool učiteljice i brata preminulog koja je pisana u formi scenarija pa nekome odabir fonta i načina može biti zbunjujući. Još jedna karakteristika njegovog pisanja je i pisanje na dijalektu koji također ima različiti učinak na čitatelje. Pa nekome, opisi vrlo tužnih situacija postaju smiješni, a zapravo nisu. Netko mora pročitati tri puta da bi razumio. Stil mu je jednostavan. I tako dobar. Opet, kao i u Ciganinu piše iz perspektive žene, nevjerojatno dobro. Iz perspektive cool učiteljice koja vodi dramsku grupu i pokušava postaviti Antigonu. Antigona kao tema provlači se kroz cijeli roman i to bi zahtijevalo još jednu recenziju. Cool učiteljica i njezini postupci mogu vam itekako ići na živce, ali kako priča odmiče vidjet ćete i njezinu drugu stranu. “Sve svoje odluke, sve bitne, donijela sam iz jedinog razloga da si slučajno ne zakompliciram život. Ništa rizik, ništa vizija, samo drž’ se onoga što imaš, kmetski. Tako sam odgojena: mi slabi, mi iz malog sela, moraš biti dobra sa svima, ne talasaj, ne buni se, moraju te svi voljeti. Meni je život bio neprekidna borba sa strahom od mogućnosti tuđe mržnje i trud da se pritom zadrži bezbrižna vesela faca.
A u meni se mijenjaju plima i oseka. Prvo se silno želim svidjeti svima. A čim osjetim da je po mom i da sam svima dobra, momentalno krene oseka. Krene čežnja za bijegom jer mi se sere od ekipe kojoj sam se željela toliko svidjeti. I nemam pojma što je od toga moje pravo lice. Nemam pojma gdje završava prava ja, a počinje ona koju sam izgradila da me ljudi vole. Samo znam da se, kada je plima, trošim na vlastitu ljupkost.”
Novak kroz Cool učiteljicu i brata, piše zapravo o korupciji, borbi za pravdu, podcijenjenom položaju policajaca, učiteljica; hipsterima; novopečenim snobovima i bogatašima; samoubojstvu kao sramoti; načinu nošenja s tugom… Likovi mu nisu nimalo dopadljivi, uvijek su ambivalentni, sa svojim dobrim i lošim karakteristikama – kakvi svi mi, ljudi od krvi i mesa, zapravo jesmo. Treba li se boriti za istinu i pravdu pod svaku cijenu pa makar iza sebe porušimo sve mostove?
Angažirana je to književnost, no Kristian uspijeva ostati nepristran. Ne zauzima ničiju stranu, ne zastupa niti jednu ideologiju, on je odličan promatrač i jednako dobar psiholog.
“Imali su kvalitetu koju rijetko nalazim kod ljudi, gotovo nikako kod sebe. Savršeni izostanak prenemaganja i glumatanja. Jel te nekada zgrozi, mislim da te baš uhvati jeza od toga golemog raskoraka između onoga kaj ljudi vele I onoga kaj je u njima? Ha? Jel ti nekada bude zlo od te situacije u koju smo se nekako kolektivno doveli? Da smo postali toliko lažni da svaka jasna direktna komunikacija zvuči agresivno?”
February 25, 2024
Novak nam je još jednom uspio objektivno i sa distance prikazati sadržaj koji će našu svakodnevicu uzdrmati poput šamara i kod čitatelja izazvati hrpu emocija – kao dok čitamo ili gledamo vijesti jer ovakve su teme, nažalost, naša stvarnost. Kad je to već tako, zaista bih voljela da sljedeći njegov roman kojeg ću čitati bude humoristični jer će to značiti da se naša stvarnosti stubokom promijenila. Daj Bože…!
Od srca vam preporučam ovaj roman, čekajući sljedeći autorov uradak koji će mi pokušati skinuti s trona "Črnu mati zemlu". Ostatak osvrta je tu:
https://www.facebook.com/profile.php?...
Od srca vam preporučam ovaj roman, čekajući sljedeći autorov uradak koji će mi pokušati skinuti s trona "Črnu mati zemlu". Ostatak osvrta je tu:
https://www.facebook.com/profile.php?...
July 13, 2024
Nemam šta pametno da napišem, meni se mnogo dopada Novakov stil pisanja i ovo me je vozilo do samog kraja.
Oprostiću one momente magičnog realizma, jer apsolutno nisam fan, i da, možda je slabija od Črne mati zemla, ali ta knjiga je u svojoj sopstvenoj kategoriji.
Ali svaka knjiga zbog koje ostanem do tri ujutru da je završim je za mene ispunila očekivanja, tako da neću mnogo da filozofiram i samo ću da ostavim ovde 5⭐.
P.S. Hvala ti M na divnom poklonu i što ne moram da gledam sa police one *druge* korice. 🤭🥰
Oprostiću one momente magičnog realizma, jer apsolutno nisam fan, i da, možda je slabija od Črne mati zemla, ali ta knjiga je u svojoj sopstvenoj kategoriji.
Ali svaka knjiga zbog koje ostanem do tri ujutru da je završim je za mene ispunila očekivanja, tako da neću mnogo da filozofiram i samo ću da ostavim ovde 5⭐.
P.S. Hvala ti M na divnom poklonu i što ne moram da gledam sa police one *druge* korice. 🤭🥰
March 14, 2024
Pročitana nakon predstave u HNK, preporuka za obje!
May 12, 2024
Naslov je preuzet iz policijske zakletve, a roman je, ukratko, kritika društva, nepotizma i pravosudnog sistema koja se svakako ne primenjuje samo na naše susjede, naprotiv. Zasnovan je na stvarnom slučaju, nakon što je smrt policajca za kog se znalo da se usprotivio korupciji označena kao samoubistvo.
Standardno dobar Novak koji ovde preispituje čast, moral i granice nepravde. Osećaju se nemoć, gorčina, bes, poznata nam je ta stvarnost koju nam kroje moćnici.
Iznenađujuće se brzo čita, zanimljiv je format, a tu je naravno i međimurski. Ne znam da li sam ga savladala, pre bih rekla da je nešto jednostavniji i može se bez rečnika.
E sad, što se tiče manjkavosti, moj je problem što mi Črna mati zemla ostaje izdvojena i posebna, a mali minus mi je i naratorka profesorka koja mi je išla na živce. 🙃
Standardno dobar Novak koji ovde preispituje čast, moral i granice nepravde. Osećaju se nemoć, gorčina, bes, poznata nam je ta stvarnost koju nam kroje moćnici.
Iznenađujuće se brzo čita, zanimljiv je format, a tu je naravno i međimurski. Ne znam da li sam ga savladala, pre bih rekla da je nešto jednostavniji i može se bez rečnika.
E sad, što se tiče manjkavosti, moj je problem što mi Črna mati zemla ostaje izdvojena i posebna, a mali minus mi je i naratorka profesorka koja mi je išla na živce. 🙃
October 29, 2023
Jedan od onih (rijetkih) autora koji piše onako kako ljudi govore i kod kojih čitaš vlastite obiteljske, prijateljske i domaće razgovore, psovke i kletve. Ne znam koliko je to teško ili lako pojmiti onima koji ne dolaze s kajkavskog govornog područja, ali svaka Novakova knjiga je kao mala oda sjeveru zemlje bez izmišljanja onoga što sjever nije i bez pokušaja da ga upegla i popravi očajnom malograđanštinom.
November 18, 2023
Postoje pisci koji imaju šesto – ne, sedmo čulo za odabir tema i pravovremeno objavljivanje svojih djela u trenutku kad su takve teme aktualne u društvu. Kristian Novak nesumnjivo je jedan od njih.
Kad je 2016. objavljen „Ciganin, ali najljepši“ – roman koji se pripremao godinama ranije, upravo se zahuktala migrantska kriza koja je u narednim godinama protresla cijelu Europu, kako se kaže, „do gaća“. Upravo u tom trenutku pojavio se roman u kojem presudnu ulogu imaju šverceri ljudima, a Kurd Nuzat na svojem putovanju u Europu bio je jedan od četiri glasa koji nose cijelu fabulu. Danas, kad je korupcije u hrvatskom društvu toliko da curi na sve strane kao prekipjela juha, pojavio se roman „Slučaj vlastite pogibelji“ koji nevjerojatno precizno i bolno pogađa na problematične točke u društvu koje je toliko otupjelo da korupciju gotovo više ni ne doživljava kao problem. Problem postaje samo kad netko pokuša ispraviti sustav, a tada se sudara sa zidom. Do tog su zida došli i glavni likovi u romanu – mlada srednjoškolska profesorica (ne doznajemo joj ime, a Novak je lukavo izbjegava spominjati iz trećeg lica – tek na jednom mjestu se pojavljuje kao „Profa“) i interventni policajac Marli (Marko).
Roman počinje samoubojstvom mladog prometnog policajca (temeljeno na stvarnim događajima). I Marli i Profa su, svatko na svoj način, osobno uvučeni u tu situaciju i pojavljuju se problemi koji se ne mogu riješiti na dotad ustaljen način. Njihove priče su razdvojene, i kompozicijski (zasebna poglavlja) i stilski (pripovijedanje u 1. licu vs. dijalozi pisani u maniri filmskog scenarija) i vizualno (različit font). Time se postiže nevjerojatno spretna dinamika romana, koja čitatelja vuče na dalje čitanje, a istovremeno ga tjera da obraća pažnju na svaki detalj. Nema nijednog suvišnog ili nemotiviranog mjesta, doslovno svaka riječ ima svoju težinu. Kao i u ranijim Novakovim knjigama, i u ovoj dijalekt ima izrazito bitnu ulogu. I, zanimljivo, dok je u „Črnoj mati zemli“ još bio potreban rječnik međimurskog dijalekta na kraju knjige, ovdje za tim nema potrebe – dijalektalni dijelovi čitaju se gotovo jednako kao i standardni. Možda zbog korištenja urbanije verzije dijalekta (jer protagonisti su ipak gradski ljudi), a možda smo i već bolje senzibilizirani na kajkavski dijalekt koji se sa svakom Novakovom knjigom sve bolje vraća u hrvatsku književnost kojom već dugo dominira tvrda štokavština.
Od dvije fabularne linije, ona profesorice čak mi je bila i intrigantnija. Prvo, zato jer uvodi temu koja je, začudo, vrlo slabo zastupljena u hrvatskoj suvremenoj književnosti, a to je škola. Ne mislim pritom na priče iz školskog života namijenjene djeci i omladini, nego na priče iz školskog sustava – onog što se zbiva izvan razreda (razreda tu zapravo ni nema). Nameće se paralela s još jednim osobitim recentnim hrvatskim umjetničkim ostvarenjem, filmom „Zbornica“ Sonje Tarokić, koji, iako tematski potpuno različit od ovog romana, navodi na slične zaključke. Novakova profesorica nije apsolutna moralna vertikala, od prvog poglavlja ona sama priznaje da je radila greške, i njezin potez, koji je doveo do cijele lavine događanja, nesumnjivo je bio nepromišljen (da ne kažem nezreo). Ali njezin lik interesantan je baš po tome što kroz ta događanja sazrijeva, odrasta, preuzima odgovornost za promjene koje će uslijediti i ne žali za počinjenim, iako joj to narušava cijeli dotad dobro isplaniran profesionalni i privatni život. Scena saslušanja pred školskim etičkim povjerenstvom jedan je od vrhunaca romana. Drugi takav vrhunac je župnikov nastup na pogrebu, koji ostavlja čitatelja bez teksta, ako je u čitatelju do tog mjesta još uopće ostalo teksta za komentiranje.
Tu je i bezvremenska Antigona, diskretno upletena u priču, ali dovoljno jasno da se nameću vlastite paralele.
Ovo je jedna od najboljih knjiga pročitanih, ne samo ove, nego i u zadnjih par godina. Da mogu, dala bih joj ne pet, nego šest, sedam, pa i više zvjezdica.
Kad je 2016. objavljen „Ciganin, ali najljepši“ – roman koji se pripremao godinama ranije, upravo se zahuktala migrantska kriza koja je u narednim godinama protresla cijelu Europu, kako se kaže, „do gaća“. Upravo u tom trenutku pojavio se roman u kojem presudnu ulogu imaju šverceri ljudima, a Kurd Nuzat na svojem putovanju u Europu bio je jedan od četiri glasa koji nose cijelu fabulu. Danas, kad je korupcije u hrvatskom društvu toliko da curi na sve strane kao prekipjela juha, pojavio se roman „Slučaj vlastite pogibelji“ koji nevjerojatno precizno i bolno pogađa na problematične točke u društvu koje je toliko otupjelo da korupciju gotovo više ni ne doživljava kao problem. Problem postaje samo kad netko pokuša ispraviti sustav, a tada se sudara sa zidom. Do tog su zida došli i glavni likovi u romanu – mlada srednjoškolska profesorica (ne doznajemo joj ime, a Novak je lukavo izbjegava spominjati iz trećeg lica – tek na jednom mjestu se pojavljuje kao „Profa“) i interventni policajac Marli (Marko).
Roman počinje samoubojstvom mladog prometnog policajca (temeljeno na stvarnim događajima). I Marli i Profa su, svatko na svoj način, osobno uvučeni u tu situaciju i pojavljuju se problemi koji se ne mogu riješiti na dotad ustaljen način. Njihove priče su razdvojene, i kompozicijski (zasebna poglavlja) i stilski (pripovijedanje u 1. licu vs. dijalozi pisani u maniri filmskog scenarija) i vizualno (različit font). Time se postiže nevjerojatno spretna dinamika romana, koja čitatelja vuče na dalje čitanje, a istovremeno ga tjera da obraća pažnju na svaki detalj. Nema nijednog suvišnog ili nemotiviranog mjesta, doslovno svaka riječ ima svoju težinu. Kao i u ranijim Novakovim knjigama, i u ovoj dijalekt ima izrazito bitnu ulogu. I, zanimljivo, dok je u „Črnoj mati zemli“ još bio potreban rječnik međimurskog dijalekta na kraju knjige, ovdje za tim nema potrebe – dijalektalni dijelovi čitaju se gotovo jednako kao i standardni. Možda zbog korištenja urbanije verzije dijalekta (jer protagonisti su ipak gradski ljudi), a možda smo i već bolje senzibilizirani na kajkavski dijalekt koji se sa svakom Novakovom knjigom sve bolje vraća u hrvatsku književnost kojom već dugo dominira tvrda štokavština.
Od dvije fabularne linije, ona profesorice čak mi je bila i intrigantnija. Prvo, zato jer uvodi temu koja je, začudo, vrlo slabo zastupljena u hrvatskoj suvremenoj književnosti, a to je škola. Ne mislim pritom na priče iz školskog života namijenjene djeci i omladini, nego na priče iz školskog sustava – onog što se zbiva izvan razreda (razreda tu zapravo ni nema). Nameće se paralela s još jednim osobitim recentnim hrvatskim umjetničkim ostvarenjem, filmom „Zbornica“ Sonje Tarokić, koji, iako tematski potpuno različit od ovog romana, navodi na slične zaključke. Novakova profesorica nije apsolutna moralna vertikala, od prvog poglavlja ona sama priznaje da je radila greške, i njezin potez, koji je doveo do cijele lavine događanja, nesumnjivo je bio nepromišljen (da ne kažem nezreo). Ali njezin lik interesantan je baš po tome što kroz ta događanja sazrijeva, odrasta, preuzima odgovornost za promjene koje će uslijediti i ne žali za počinjenim, iako joj to narušava cijeli dotad dobro isplaniran profesionalni i privatni život. Scena saslušanja pred školskim etičkim povjerenstvom jedan je od vrhunaca romana. Drugi takav vrhunac je župnikov nastup na pogrebu, koji ostavlja čitatelja bez teksta, ako je u čitatelju do tog mjesta još uopće ostalo teksta za komentiranje.
Tu je i bezvremenska Antigona, diskretno upletena u priču, ali dovoljno jasno da se nameću vlastite paralele.
Ovo je jedna od najboljih knjiga pročitanih, ne samo ove, nego i u zadnjih par godina. Da mogu, dala bih joj ne pet, nego šest, sedam, pa i više zvjezdica.
December 17, 2023
Na kraju ipak preovladava utisak da je knjiga uzbudljiv, dinamičan i napet filmski scenario za krimi-triler-film. Oplemenjen je Profinom ličnom pričom, ali nema punoće koju bi pružila psihološka motivacija odlučujućih postupaka glavnih ličnosti. Da su Nenadovo samoubistvo ili Marlijevo "hrišćansko preobraćenje" približeni onako kao što je Profin raskid sa Dragim, onda ne bi podsećali na filmske klišee. Ključni događaj u Profinoj priči, njena odluka da digne glas protiv društvene patologije, ostaje nemotivisan tj. potpuno je neuverljiva neposredna veza između Nenadovog samoubistva i rečene odluke.
December 10, 2023
Suvremeni pisci se vole inspirirati klasicima i citirati ih. Ove godine je to učinio Dežulović sa Životom i snoviđenjima neustrašivog žohara Zaštomira, koji je zapravo Don Quijote sa sretnim svršetkom, a pridružio mu se i Novak sa svojim Slučajem vlastite pogibelji, koji u dva sloja evocira Antigonu, a možda i već spomenutog Don Quijotea i postavlja pitanje - treba li se protiviti sudbini i raditi protiv morala i vlastite savjesti (ako je imamo)?
Gdje naći bolji setting za njegovo oživotvorenje od ultrakorumpirane Hrvatske gdje caruju polupismeni političari, pečat-birokracija, nepotističko uhljebarstvo i sramotan nemar prema obrazovnom sustavu.
Inspiriran istinitim događajem, Novak je isprepleo priče nekolicine likova kojih povezuje navodno samoubojstvo mladog policajca, poigravši se sa tekstualnom formom u kojoj se izmjenjuju prozni tekst i dramski igrokaz, a u kojem prikazuje i učmalo licemjerje formalnog obrazovnog sustava.
No, tekst ima svojih problema.
Prvo - jezik. Novak se sjano izražava, no u stvarnom životu ljudi nisu toliko elokventni niti introspektivni - u romanu su protagonisti iz različitih slojeva društva i različe naobrazbe, no svi se izražavaju iznimno bogato i u stanju su savršeno jasno artikulirati svoje emocije, njihovi dijalozi su elokventni, intelektualni, u toj mjeri posloženi da su jednostavno nestvarni. U stvarnom životu malo tko priča tako, najmanje muškarci sirovog karaktera.
Drugo - likovi. Npr. profesorica, koja u startu kod čitatelja ne izaziva naročite simpatije, na kraju ispada mučenik, zviždačica (što nije), samonametnuti izopćenik i poput jadnog preminulog policajca, tragični donquijoteovski tip borca za pravdu, no radi se o osobi koja i sama živi lažni život, manipulira i bez dlake na jeziku a priori temeljem stereotipa osuđuje ljude i opisuje događaje o kojima nema pojma.
Treće - katarza. Novakovi romani žive na pozornicama kazališta i praizvedbe im se praktiči podudaraju sa datumima izlaska iz tiska, iz čega bi se moglo zaključiti da autor sa teatrom ima neku posebnu vezu. Volio bi sad to nekako povezati sa Aristotelovim poimanje katarze u tragedijama i manjkom iste u Novakovom tekstu ... možda izostanak katarze ima veze sa Hrvatskom u kojoj ona nije moguća i u kojoj jednostavno moraš pojesti govno?
Našlo bi se još zamjerki, no kasno je i jedva čekam zaspati, a htio sam pribilježiti dojmove dok mi je roman u glavi još svjež ... pa da skratim - uživao u čitanju jesam, no isključivo radi majstorski formuliranih rečenica i nekih realno dočaranih emotivnih životnih situacija. I to je to. Na koncu knjige je bilo kao što često biva u životu - stigao sam do kraja, a očekivani, priželjkivani mračniji twist ili katarza nisu došli.
PS: naslovnica je očajna
Gdje naći bolji setting za njegovo oživotvorenje od ultrakorumpirane Hrvatske gdje caruju polupismeni političari, pečat-birokracija, nepotističko uhljebarstvo i sramotan nemar prema obrazovnom sustavu.
Inspiriran istinitim događajem, Novak je isprepleo priče nekolicine likova kojih povezuje navodno samoubojstvo mladog policajca, poigravši se sa tekstualnom formom u kojoj se izmjenjuju prozni tekst i dramski igrokaz, a u kojem prikazuje i učmalo licemjerje formalnog obrazovnog sustava.
No, tekst ima svojih problema.
Prvo - jezik. Novak se sjano izražava, no u stvarnom životu ljudi nisu toliko elokventni niti introspektivni - u romanu su protagonisti iz različitih slojeva društva i različe naobrazbe, no svi se izražavaju iznimno bogato i u stanju su savršeno jasno artikulirati svoje emocije, njihovi dijalozi su elokventni, intelektualni, u toj mjeri posloženi da su jednostavno nestvarni. U stvarnom životu malo tko priča tako, najmanje muškarci sirovog karaktera.
Drugo - likovi. Npr. profesorica, koja u startu kod čitatelja ne izaziva naročite simpatije, na kraju ispada mučenik, zviždačica (što nije), samonametnuti izopćenik i poput jadnog preminulog policajca, tragični donquijoteovski tip borca za pravdu, no radi se o osobi koja i sama živi lažni život, manipulira i bez dlake na jeziku a priori temeljem stereotipa osuđuje ljude i opisuje događaje o kojima nema pojma.
Treće - katarza. Novakovi romani žive na pozornicama kazališta i praizvedbe im se praktiči podudaraju sa datumima izlaska iz tiska, iz čega bi se moglo zaključiti da autor sa teatrom ima neku posebnu vezu. Volio bi sad to nekako povezati sa Aristotelovim poimanje katarze u tragedijama i manjkom iste u Novakovom tekstu ... možda izostanak katarze ima veze sa Hrvatskom u kojoj ona nije moguća i u kojoj jednostavno moraš pojesti govno?
Našlo bi se još zamjerki, no kasno je i jedva čekam zaspati, a htio sam pribilježiti dojmove dok mi je roman u glavi još svjež ... pa da skratim - uživao u čitanju jesam, no isključivo radi majstorski formuliranih rečenica i nekih realno dočaranih emotivnih životnih situacija. I to je to. Na koncu knjige je bilo kao što često biva u životu - stigao sam do kraja, a očekivani, priželjkivani mračniji twist ili katarza nisu došli.
PS: naslovnica je očajna
February 9, 2024
Gledam na koju virtualnu policu bih ju smjestila i bez dvojbe sam kliknula non fiction onog trena kada sam došla do nje. Da, non fiction jer Novak govori o našoj stvarnosti, o onome što svi mislimo, a nitko se ne usudi reći. Ili suprotstaviti se. Ruka ruku mije uvriježeni je, poželjni, čak i obvezni način rada. Radiš li po propisu, ispadaš autsajder.
Učiš ih da imaju vlastito mišljenje koje se uvažava, ali neka usput i na vlastitoj koži nauče da zbog toga moraju fasovati jer znaš, nije u redu reći ono što misliš.
I to je istina. Koja nema veze s ovom pričom, vjerujte mi kad vam lažem.
Ciganin mi je bio i ostao pojam što se tiče Kristiana Novaka, ali odlučila sam ponovno ga pročitati jer je prošlo nekoliko godina i zanima me na koji ću ga način sada doživjeti. Ne mogu ga uspoređivati sa Slučajem jer je svaka posebna u svojoj temi. I jedan od razloga zašto ponovno čitam Ciganina - ne želim prestati čitati Novaka!
Učiš ih da imaju vlastito mišljenje koje se uvažava, ali neka usput i na vlastitoj koži nauče da zbog toga moraju fasovati jer znaš, nije u redu reći ono što misliš.
I to je istina. Koja nema veze s ovom pričom, vjerujte mi kad vam lažem.
Ciganin mi je bio i ostao pojam što se tiče Kristiana Novaka, ali odlučila sam ponovno ga pročitati jer je prošlo nekoliko godina i zanima me na koji ću ga način sada doživjeti. Ne mogu ga uspoređivati sa Slučajem jer je svaka posebna u svojoj temi. I jedan od razloga zašto ponovno čitam Ciganina - ne želim prestati čitati Novaka!
December 25, 2023
moj prvi Novak (napokon!), definitivno ne i zadnji. uf!!! što ovaj čovjek dobro piše.
trebalo mi je da se uživim dobrih 70-80 stranica (vjerujem da je i jezična barijera igrala ulogu - iznimno mi je drago vidjeti književnost ovakvog kalibra na dijalektu, ali brate da sam s lakoćom čitala, nisam), ali jednom kad me primilo, nije me puštalo. ovo je definitivno knjiga za koju se isplati uložiti truda, pa i pretrpjeti pokojeg napornog lika (da je Profa bila jedini narator, mislim da bismo Novak i ja nakon kojih 50 stranica raskrstili put), jer je zaista i realistično ogledalo stvarnosti, i ambiciozna na tehničkoj razini, i puna ljudske topline i boli. što bih dala da mogu ovakve romane čitati na svojem dijalektu! (zapravo možda i postoje, samo sam ja realno grozna u praćenju domaće scene.)
velike preporuke, nadam se da ću imati prilike i pogledati predstavu, a meni je sad zadaća posipati se pepelom i čim prije u ruke Črnu mati (predstavu već obožavam) i Ciganina.
trebalo mi je da se uživim dobrih 70-80 stranica (vjerujem da je i jezična barijera igrala ulogu - iznimno mi je drago vidjeti književnost ovakvog kalibra na dijalektu, ali brate da sam s lakoćom čitala, nisam), ali jednom kad me primilo, nije me puštalo. ovo je definitivno knjiga za koju se isplati uložiti truda, pa i pretrpjeti pokojeg napornog lika (da je Profa bila jedini narator, mislim da bismo Novak i ja nakon kojih 50 stranica raskrstili put), jer je zaista i realistično ogledalo stvarnosti, i ambiciozna na tehničkoj razini, i puna ljudske topline i boli. što bih dala da mogu ovakve romane čitati na svojem dijalektu! (zapravo možda i postoje, samo sam ja realno grozna u praćenju domaće scene.)
velike preporuke, nadam se da ću imati prilike i pogledati predstavu, a meni je sad zadaća posipati se pepelom i čim prije u ruke Črnu mati (predstavu već obožavam) i Ciganina.
MARLI
Pa nej sem psihopat, Seka. Al još niti ve ne razmim zakaj ti to tolko znači... Masa ljudi koji Neneka neso niti...
SEKA
Kaj imaš razmiti... Dok je mama hmrla mela sem šest let. Baka par let posle... Sosidova Danica mi je morala pokazati kak se tamponi devlejo, Nena frizerka mi je pokazala kak se treba prati. Da je nije bilo drugih ljudi i da su ne bili dobri prema nam... Lakše mi je dok pretovarim to kaj je v meni, rasporedim na druge. Dok nas je puno i svi mislimo na njega, još je navek tu žalost, ali i osjećam da nesem sama... A njima, drugim ljudima je lakše ak im daš priliku da bodo z nekim drugim srditi i žalosni. Tak mislijo s tuđom glavom, boluju s tuđim srcem. Inače je svatko sam sa svojim, koji užaš, inače smo sami.
April 16, 2024
fini šamar domaćem korumpiranom i nepotističkom društvu.
da nije sve to već toliko puta viđeno, tako pod normalno ukorijenjeno u ovo društvo - bilo bi šokantno. ovako je gorka priča, ispričana dijelom kao emotivni doživljaj srednjoškolske profesorice, a dijelom kao šturi filmski scenarij, koja zvuči poznato i s kojom se na ovaj ili onaj način u stvarnom životu susreću gotovo svi.
shame on us, on all of us.
da nije sve to već toliko puta viđeno, tako pod normalno ukorijenjeno u ovo društvo - bilo bi šokantno. ovako je gorka priča, ispričana dijelom kao emotivni doživljaj srednjoškolske profesorice, a dijelom kao šturi filmski scenarij, koja zvuči poznato i s kojom se na ovaj ili onaj način u stvarnom životu susreću gotovo svi.
shame on us, on all of us.
October 27, 2023
Trebalo bi biti deset zvjezdica za rating.
Htjela bih napisati review tek toliko da ne zaboravim jer sam prokleto zaboravna ali sam sasvim bespomoćna pred ovakvim djelom i sasvim smlavljena dojmovima, emocijama, suzama, katarzom. Vrhunska književnost.
Htjela bih napisati review tek toliko da ne zaboravim jer sam prokleto zaboravna ali sam sasvim bespomoćna pred ovakvim djelom i sasvim smlavljena dojmovima, emocijama, suzama, katarzom. Vrhunska književnost.
May 27, 2024
4.75*
Lijepo je vidjeti kada neko djelo opravda hype koji mu se događa. Kristianu Novaku i njegovim djelima taj se hype događa redovito, s razlogom.
Reći da je ovo krimić bilo bi točno, ali ni blizu potpuno. Novak na sebi svojstven način tematizira nepravdu, hrabrost, poštenje... jasno je da trulo društvo ogrezlo u korupciji i nepotizmu kažnjava pojedince koji ne mogu prijeći preko vlastitog etičkog kodeksa i raditi business as usual, a u isto vrijeme nagrađuje pogodovanje 'svojima', razmjenu usluga i slično.
Slučaj vlastite pogibelji radi ono što mnoga najbolja umjetnička djela rade - okreće ogledalo društvu.
Lijepo je vidjeti kada neko djelo opravda hype koji mu se događa. Kristianu Novaku i njegovim djelima taj se hype događa redovito, s razlogom.
Reći da je ovo krimić bilo bi točno, ali ni blizu potpuno. Novak na sebi svojstven način tematizira nepravdu, hrabrost, poštenje... jasno je da trulo društvo ogrezlo u korupciji i nepotizmu kažnjava pojedince koji ne mogu prijeći preko vlastitog etičkog kodeksa i raditi business as usual, a u isto vrijeme nagrađuje pogodovanje 'svojima', razmjenu usluga i slično.
Slučaj vlastite pogibelji radi ono što mnoga najbolja umjetnička djela rade - okreće ogledalo društvu.
July 3, 2024
Moj prvi Novak!!
Početak knjige bio je odličan. Knjiga se nije ispuštala iz ruku. Likovi su bili jako zanimljivi i cijeli taj kaos bio je napet i uzbudljiv. Jedva sam čekao doći doma kako bih nastavio s knjigom. To oduševljenje trajalo je sve do zadnjih stotinjak stranica knjige. U zadnjih stotinjak stranica sve se nekako razvodnilo, pojednostavilo, ubrzalo… Motivi likova postali su nejasni. Sve je krenulo u nekom čudnom i nedorečenom smjeru. Imam osjećaj kako ni sam autor nije znao što će napraviti s tim likovima i njihovim sudbinama pa je odlučio sve pojednostaviti. Očekivao sam cijelo vrijeme moćniji i tragičniji kraj pun katarze jer je početak to obećavao, ali i kompletna pomama za ovom knjigom u cijeloj Hrvatskoj. Mislim da je općenito knjiga prebrzo završila i da se ovakav zanimljiv kaos mogao bolje istražiti.
Početak knjige bio je odličan. Knjiga se nije ispuštala iz ruku. Likovi su bili jako zanimljivi i cijeli taj kaos bio je napet i uzbudljiv. Jedva sam čekao doći doma kako bih nastavio s knjigom. To oduševljenje trajalo je sve do zadnjih stotinjak stranica knjige. U zadnjih stotinjak stranica sve se nekako razvodnilo, pojednostavilo, ubrzalo… Motivi likova postali su nejasni. Sve je krenulo u nekom čudnom i nedorečenom smjeru. Imam osjećaj kako ni sam autor nije znao što će napraviti s tim likovima i njihovim sudbinama pa je odlučio sve pojednostaviti. Očekivao sam cijelo vrijeme moćniji i tragičniji kraj pun katarze jer je početak to obećavao, ali i kompletna pomama za ovom knjigom u cijeloj Hrvatskoj. Mislim da je općenito knjiga prebrzo završila i da se ovakav zanimljiv kaos mogao bolje istražiti.
Displaying 1 - 30 of 137 reviews