Prijeđi na sadržaj

Papirus

Izvor: Wikipedija
Papirus s fragmentom rukopisa iz Platonove Gozbe.

Papirus je materijal za pisanje, prenošenje poruka i pohranjivanje znanja sličan današnjem papiru. Pronašli su ga Egipćani negde oko 2000. godine pre nove ere. Izrađivao se od samonikle močvarne biljke iz doline Nila - trske latinskog naziva ciperus papyrus.

Izrada papirusa egipatska piramida

[uredi | uredi kod]

Rimski historičar Plinije Mlađi ostavio je zapis o tome kako se proizvodi papirus. Proces izrade papyrusa bio je relativno jednostavan. Stabljike, otprilike debljine ruke, sječene su na dužinu od 15 do 40 cm, a zatim se s njih gulilo tvrdo liko. Vlaknasta srčika biljke rezana je na trake širine 2 do 3 cm. Ovako izrezane trake slagale su se u dva sloja na tvrdu podlogu (kamena ploča), i to tako da se djelimicno preklope. Sloj na sloj bio je slagan pod pravim uglom. Oba sloja su se zatim presovala a sok i skrob koji se cijedio iz srčike medusobno je slijepljivao slojeve. Ovako dobijeni list sušio se na suncu a zatim peglao školjkama, kamenjem ili kostima, te premazivao cedrovim uljem. Više tako izrađenih listova sastavljalo se u dugu traku i namotavalo oko štapa u svitke. Dobiveni svici služili su za pisanje kalamusom, a ispisivalo se samo jednostrano

Upotreba

[uredi | uredi kod]

Papirus je neko vrijeme bio jedan od egipatskih glavnih izvoznih proizvoda. U nekim su vremenskim razdobljima, na primjer, svi diplomatski dokumenti ispisivani su na papirusu sve dok ga nije istisnuo pergament. Svaki komad papirusa obilježavan je posebnim pečatom kako bi se time potvrdila njegova vrijednost.

Papirus je korišten u Egiptu približno od 2000 godine prije nove ere. U Grčku je prenesen u 7. vijeku prije nove ere, a otuda u Rim i ostale dijelove Evrope, gdje se kao materijal za pisanje koristio sve do 10. vijeka.