Olorotitan
| Olorotitan | |
|---|---|
| |
| Umjetnička rekonstrukcija | |
| Status zaštite | |
 Status zaštite: Izumrli ({{{kada}}}) (IUCN 3.1) | |
| Naučna klasifikacija | |
| Carstvo: | Animalia |
| Koljeno: | Chordata |
| Nadred: | Dinosauria |
| Red: | †Ornithischia |
| Podred: | †Ornithopoda |
| Porodica: | †Hadrosauridae |
| Potporodica: | †Lambeosaurinae |
| Rod: | †Olorotitan Godefroit et al., 2003. |
| Vrsta: | †O. arharensis Godefroit et al., 2003. |
Olorotitan je bio rod dinosaura lambeosaurina sa pačjim kljunom koji je živio sredinom i u kasnom periodu maastrichtija, tijekom kasne krede.[1] Pronađen je u formaciji Tsagayan u Kunduru, u Amurskoj oblasti, na dalekom istoku Rusije. Ostatke, koji se sastoje od gotovo potpunog skeleta, su sredinom 2003. opisali Pascal Godefroit et al.. Naziv roda znači “divovski labud”, dok naziv vrste ukazuje na lokaciju nalaženja - okrug Arhara. Olorotitan se od svojih ostalih srodnika sa krijestom razlikuje po neobičnoj krijesti koja je bila usmjerena prema nazad i imala oblik sjekirice ili lepeze.
Olorotitan arharensis se zasniva na najpotpunijem skeletu lambeosaurina koji je pronađen izvan Sjeverne Amerike. Bio je velik hadrosaurid, slično kao i drugi veliki lambeosaurini poput vrste Parasaurolophus cyrtocristatus,[2] a moguće je da je dostizao i dužinu od 12 metara.[3] Imao je mnogo osobina jedinstvenih za hadrosauride, od kojih je najupadljivija velika šuplja krijesta na lubanji, nalik na sjekiricu. Samu lubanju podržavao je prilično dug vrat sa 18 kralježaka, dok su prijašnji hadrosauridi imali najviše 15. Križna kost, sa 15 ili 16 kralježaka, imala je barem 3 kralješka više nego što je uobičajeno za ostale hadrosauride. Osim toga, na prvoj trećini repa postoje spojevi između vrhova kralješnih bodlji, što taj dio repa čini prilično krutim; ravnomjeran raspored tih veza ukazuje na to da nije u pitanju bolest, mada bi za sigurno utvrđivanje bilo potrebno više primjeraka. Godefroit i njegovi koautori su filogenetskom analizom zaključili da su njegovi najbliži srodnici Corythosaurus i Hypacrosaurus.[2]
O. arharensis je dijelio vrijeme i mjesto života sa još nekoliko vrsta životinja, uključujući još dva lambeosaurina: Parasaurolophusu sličnom Charonosaurusom i primitivnijem Amurosaurusom. Osim toga, na mjestu nalaska pronađeni su i ostaci kornjača, krokodila, teropoda i nodosaurida,[2] a Saurolophusu sličan hadrosaurin Kerberosaurus također je poznat iz otprilike istih stijena iz tog područja.[4] Za razliku od situacije u Sjevernoj Americi, gdje lambeosaurini u biti nisu bili prisutni u maastrichtijskim stijenama, azijski lambeosaurini su do kraja mezozoika postali raznovrstni i brojni, što ukazuje na klimatske ili ekološke razlike između ta dva kontinenta.[2]
Kao hadrosaurid, Olorotitan je bio dvonožan/četveronožan biljojed, a hranio se pomoću razvijene lubanje, čija je građa omogućavala pokrete mrvljenja hrane analogne žvakanju; imao je stotine zuba koji su se kontinuirano zamjenjivali. Njegova visoka, ��iroka, šuplja krijesta, formirana od proširenih kostiju lubanje sa nosnim prolazima, vjerojatno je imala funkciju vizuelne i zvučne indentifikacije.[5]
- ↑ Godefroit, P., Lauters, P., Van Itterbeeck, J., Bolotsky, Y. and Bolotsky, I.Y. (2011). "Recent advances on study of hadrosaurid dinosaurs in Heilongjiang (Amur) River area between China and Russia." Global Geology, 2011(3).
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 Godefroit, Pascal; Bolotsky, Yuri; and Alifanov, Vladimir (2003). „A remarkable hollow-crested hadrosaur from Russia: an Asian origin for lambeosaurines”. Comptes Rendus Palevol 2 (2): 143–151. DOI:10.1016/S1631-0683(03)00017-4.
- ↑ Dixon, Dougal (2006). The Complete Book of Dinosaurs. London: Anness Publishing Ltd.. str. 219. ISBN 0-681-37578-7.
- ↑ Bolotsky, Y.L.; and Godefroit, P. (2004). „A new hadrosaurine dinosaur from the Late Cretaceous of Far Eastern Russia”. Journal of Vertebrate Paleontology 24 (2): 351–365. DOI:10.1671/1110.
- ↑ Horner, John R.; Weishampel, David B.; and Forster, Catherine A (2004). „Hadrosauridae”. u: Weishampel, David B.; Dodson, Peter; and Osmólska, Halszka (eds.). The Dinosauria (2nd izd.). Berkeley: University of California Press. str. 438–463. ISBN 0-520-24209-2.