Tijest (Seneka)

Tijest
Gozba Tijestova (ilustracija u rukopisu iz 15. vijeka)
Autor(i)	Lucije Anej Seneka
Originalni naslov	Thyestes
Država	Stari Rim
Jezik	latinski
Žanr(ovi)	tragedija

Tijest (latinski: Thyestes) jest fabula crepidata (rimska tragedija s temom iz grčke mitologije) od 1112 stihova, koju je napisao Lucije Anej Seneka u 1. vijeku n.e. Tragedija obrađuje mit o Tijestu, koji je nehotice pojeo vlastitu djecu koju je njegov brat Atrej zaklao i poslužio mu na gozbi.^[1] Dramu je Seneka sastavio po uzoru na Euripidovu tragediju Tijest, ali se ugledao i na druge autore koji su u tragedijama obradili ovaj mit, kao što su Sofoklo, a u starijoj rimskoj književnosti Enije u Tijestu i Lucije Akcije u Atreju,^[2] a možda i na Lucija Varija Rufa i njegovog Tijesta.^[3] Nijedna od tih starijih drama nije sačuvana.

• Tijest, brat Atrejev, u progonstvu
• Atrej, kralj Arga
• Tantal, sin Tijestov
• Plisten, sin Tijestov (nijemi lik)
• sjena Tantala, djeda Atrejevog i Tijestovog
• Furija, često poistovjećena s Megerom
• stražar (satelles) Atrejev
• glasnik (nuntius)
• kor mikenskih ili argivskih staraca

Atrej i Tijest, sinovi Pelopa i Hipodamije, vladali su svojim kraljevstvom tako što su se, po dogovoru, svake godine smjenjivali na prijestolju. Tijest, uz pomoć supruge svog brata, Erope, koju je namamio na preljub, ugrabi od Atreja janje sa zlatnim runom, jer se smatralo da zlatno runo, stari simbol Pelopida, osigurava trajnu vlast.^[4] Znajući da sudbina kraljevstva ovisi o posjedovanju tog janjeta i svjestan svoje krivnje, Tijest odlazi u progonstvo. Atrej, bijesan jer je Tijest izbjegao njegovu osvetu, pretvara se da će mu oprostiti, ako pošalje svoje sinove kao taoce; nagovori ga da opet sudjeluje u vlasti. Potom Atrej daje da se trojica Tijestovih sinova prinesu na žrtvu i na gozbi ih posluži kao hranu, dijelom pečenu, a dijelom skuhanu, njihovim roditeljima koji ne slute nikakav zločin. Usto Atrej ponudi Tijestu vino pomiješano s krvlju njegovih sinova. Pred kraj gozbe, s koje je bog Feb pobjegao, da ne bude svjedok zločina, Atrej mu pokazuje glave i ruke njegovih sinova i govori mu da je to bila gozba u kojoj je uživao, podsmjehujući se bratovljevim psovkama, kletvama i gađenju.^[5]

Furija (Megera) dovodi iz podzemnog svijeta Tantala, koji je prisiljen prisustvovati dogodovštinama svojih unuka i Pelopovih sinova, Atreja i Tijesta, koji će, u svojoj borbi za vlast, počiniti užasne zločine.^[5] Tantal bi želio da ne sudjeluje u raspirivanju ovog sukoba, iz koga se kao najstrašniji zločin već nazire ubojstvo Tijestovih sinova i njihovo posluživanje kao jela, ali Furija je neumoljiva: Tantalova prisutnost učinit će zemlju nalik paklu.^[6]

Kor, koji se sastoji od staraca iz Mikene ili Arga (budući da su pjesnici često miješali Arg i Mikenu) priziva božanstva koja štite gradove na Peloponezu da spriječe opačinu i zločine koji se pripremaju u Pelopovom domu i koji su sada na pomolu, te pjeva o bezbožničkim zločinima Atrejevića:^[7] Pelop je ubio Enomajevog vozara Mirtila, koji mu je pomogao u trci kočija; samog Pelopa žrtvovao je otac Tantal, koji zbog toga trpi poznatu kaznu u podzemnom svijetu.^[6]

Pošto se odlučio osvetiti bratu, Atrej se savjetuje sa svojim stražarem oko toga koji je najbolji način da se izvrši osveta. Ipak, stražar ga savjetuje samo to da postupi onako kako je pravedno, pa ga Atrej neće poslušati. Nakon dužeg glasnog razmatranja, Atrej se odluči na nečastan i užasan plan izvršenja osvete.^[8] Prema Atreju, kralj mora tražiti laskanje, a ne iskrenu hvalu, i mora imati neumjerene i zloćudne želje da bi doista vršio vlast. Tijest mu je ukrao janje za zlatnim runom, o kojem ovisi sudbina njihovog plemena, pa stoga nije dovoljno da bude ubijen, kako savjetuje stražar: kao uzor poslužit će mu Prokna i Filomela, koje su Tereju poslužile za jelo njegovog sina Itisa. Dakle, pozvat će Tijesta s lažnom nadom u pomirenje, a poruku će mu prenijeti Agamemnon i Menelaj. Stražar ga savjetuje da mladiće ne uči zlu, ali Atrej odgovara da će ih tome svakako naučiti vlast. Ipak odluči da Agamemnona i Menelaja unaprijed obavijesti da se radi o obmani: to će poslužiti kao dokaz njihovog rođenja, jer ako budu oklijevali, to će značiti da Tijest nije njihov otac, kako Atrej sumnja.^[9]

Kor opijeva pomirenje i idealiziranu sliku istinskog kralja, čovjeka koji je iznad bilo kakvog straha, strasti ili ambicije. Napokon hvali pogodnosti povučenog života.^[10]

TIjest, primivši poziv preko Menelaja i Agamemnona, vraća se u svoju domovinu, no ne bez određenog stupnja nepovjerenja i ne bez zloslutnih slutnji koje navješćuju katastrofu.^[11] Sinove mora predati kao taoce, a i sumnja u to da Atrej prema njemu gaji istinsku naklonost. Sinu Tantalu, koji izražava želju za vlašću, hvali pogodnosti skromnog i mirnog života, koji ne izaziva strah.^[12]

Atrej surovo uhodi svoju žrtvu i zatim izgovara riječi pomirenja. Tijest je ganut i poziva sinove za svjedoke svoje vjernosti. Isprva odbija ponudu da dijeli vlast s bratom, ali ga naposljetku nagovore da je prihvati.^[12]

Kor izražava duh prethodnog čina, s iznenađenjem komentira kraj građanskog rata, hvali bratsku naklonost Atreja, koji je ostavio po strani mržnju i razlike među braćom, upravo onako kako ilustrira smiraj nakon velike oluje.^[13]

Dolazi glasnik, koji saopćava užasnu vijest o okrutnom Atrejevom djelu i o tome kako je Tijestu poslužio njegovu vlastitu djeca na opakoj gozbi i rječito opisuje sve stvari koje su se dogodile u kući, a koje su bile skrivene od pogleda gledatelja:^[14] Atrej je dovukao i osobno ugušio Tijestove sinove: prvo Tantala, koji je umro plemenito, potom Plistena, pa onda i trećeg sina, koji je još bio dijete. Pošto je iz njihovih mrtvih tijela iščupao utrobu i pošto je po njoj zaključio o znamenjima, njihovim je mesom ukrasio gozbu, dijelom ih ispekao, a dijelom skuhao. Isuviše toga je Feb vidio, pa je zgrožen napustio nebo. Tijest upravo kuša jezivu hranu.^[12]

Kor promatra prerani zalazak Sunca i uzbudi se, bojeći se da će cijelo tkivo kozmosa, rastvoreno u fragmente, pasti u vječni kaos:^[15] jer to je možda znak da više nema nikakvog poretka na svijetu, da je nestalo sustava godišnjih doba i sazviježđa. Među tolikim naraštajima, boji se kor, ovaj će svojim grijesima dovesti svemir do kraja.^[12]

Na scenu ulazi Atrej, koji srdačno čestita sebi na okrutnoj osveti svome bratu i govori o užasnoj gozbu koju mu je poslužio, uključujući i krv Tijestovih sinova pomiješanu s vinom.^[16] Po uspjehu osvete Atrej sebe izjednačava s božanstvom, no najveća će mu sreća biti postupni put kojim će njegov brat doći do stravičnog otkrića.^[12]

Tijest pjeva veselu pjesmu, ali tajanstveni ga bol muči iznutra, kao da njegov um sluti neko zlo koje se nazire u budućnosti, što nije sasvim u skladu s takvom radošću.^[17]

Atrej, glumeći radost, poziva brata da proba vino, kako bi bio još veseliji kad ponovo ugleda svoju djecu. Kad Tijest upita za njih, Atrej mu pokaže njihove glave i ruke i ispriča mu sve što je učinio, uz živi i sadistički opis kuhanja, na šta Tijest reagira izljevima tuge, bijesa, prijekora i psovki.^[18]

Aspekt Tijesta koji nije sasvim jasan jest uloga kora, koji se, slijedeći grčku praksu, pojavljuje nakon prvog čina. To bi objasnilo zašto nisu svjesni što se dogodilo s Tantalom i Furijom. Kritičari vjeruju da je to zbog činjenice da je Seneka očekivao da će predstava biti odigrana na sceni, što bi objasnilo to što tijekom većeg dijela predstave kor ne zna što se zapravo događa.^[19] Na primjer, kor nije upoznat s onim što se dogodilo u drugom činu, jer u to vrijeme nije bio prisutan na pozornici. Zbog toga nisu bili svjesni Atrejevih istinskih planova da prevari Tijesta i nahrani ga vlastitom djecom. Tek u četvrtom činu od glasnika saznaju za Atrejeve zločine. Neki kritičari smatraju da je kontrast između onoga što kor govori i onoga što se zapravo događa zbunjuje publiku, zbog čega je kor najmanje shvaćeni aspekt Senekinih drama.^[19]

Unatoč naslovu, Tijest je tragedija u kojoj je pravi protagonist zapravo Atrej, čije se djelovanje umnogome sastoji u poricanju i oduzimanju statusa antagoniste svome bratu, da bi ga sveo na status žrtve i sredstva nesreće koja ga pogađa: Atrej odbacuje mač i oganj da bi se osvetio bratu, već bira da se posluži samom bratovljevom osobnošću, "samim Tijestom" (ipso Thyeste, stih 259); on ga ne želi vidjeti nesretnog, "nego kako postaje nesretan" (stih 907).^[20]

Ovo Senekino remek-djelo, u svojoj turobnoj i snažnoj ljepoti, ima veliku kulturno-povijesnu vrijednost. Nijedna druga antička tragedija ne odstupa toliko od aristotelovskog pravila da likovi moraju biti "dobri" i nijedna druga ne usredotočuje pažnju gledatelja na jednog protagonista, u potpunosti zloćudnog, isključujući bilo kakvo suosjećanje koje bi moglo potjecati od nekih olakotnih okolnosti. U dubini Atrejevog lika skriva se težnja ka svemoći, pa je on poslužio kao nepresušan izvor za moderno kazalište.^[21]

Godine 1560. Jasper Heywood, tada profesor na All Souls Collegeu u Oxfordu, objavio je stihovani prijvod Senekinog Tijesta. Shakespeareova tragedija Tit Andronik sadrži neke od elemenata radnje iz priče o Tijestu. John Crowne je 1681. godine napisao Thyestes, A Tragedy, koja slijedi Senekin zaplet, ali dodaje i ne baš skladnu ljubavnu priču. Prosper Jolyot Crebillon (1674-1762) napisao je tragediju Atree et Thieste (1707), koja je je utjecala na dvije priče Edgara Allana Poa. Ugo Foscolo (1778–1827) napisao je 1796. tragediju pod nazivom Tieste, koja je prvi put prikazana u Veneciji godinu dana kasnije. Caryl Churchill, britanska dramaturginja, također je napisala Tijesta: njezin specifičan prijevod izveden je u Royal Court Theatre Upstairs u Londonu 7. lipnja 1994.^[22] Jan van Vlijmen (1935–2004) je 2004. dovršio svoju operu Thyeste. Tekst za libreto sastavio je na francuskom Hugo Claus na temelju svoju drame iz 20. stoljeća s istim naslovom (na holandskom: Thyestes). Lik Tijesta pojavljuje se u jednočinki Persephone, koju je napisao Ford Ainsworth.

Senekin utjecaj u književnosti ogleda se i kroz druga djela. U Arnoldovom Sonetu o Shakespeareu očit je utjecaj Seneke. "Podsjećanje na Atrejev govor u Senekinom Tijestu [...] moglo bi umanjiti i Kleopatrinu strasnu, rastegnutu retoriku o Antoniju".^[23]

• Senekine tragedije
• Teatar u starom Rimu

• Bradshaw, Watson (1903). The ten tragedies of Seneca. London: S. Sonnenschein & Co.. 
• Budimir, Milan; Flašar, Miron (1991). Pregled rimske književnosti. Beograd: Naučna knjiga. 
• Howatson, M.C. (1997). Oxford University Press (2 izd.). Oxford & New York. 
• Paduano, Guido (2011). Antičko pozorište. Beograd: Clio. 
• Srejović, Dragoslav; Cermanović-Kuzmanović, Aleksandrina (1989). Rečnik grčke i rimske mitologije. Beograd: Srpska književna zadruga.