Delfi

Delfi (grčki: Δελφοί - Delphoi) su arheološko nalazište i savremeni grad u Grčkoj. U antička vremena bio je prebivalište Delfske Sibile, proročice posvećene bogu Apolonu. Delfi su poštovani širom grčkog svijeta kao mjesto na kojem se nalazi kamen omphalos (grčki: ομφαλός) koji predstavlja centar (pupak) svijeta. U samom srcu hrama delfskog Apolona (Απόλλων Δελφίνιος - Apollon Delphinios), nalazila se hestia (grčki: εστία - ognjište), gorio je "vječni plamen" (άσβεστος φλόγα). Poslije bitke kod Plateje u kojoj su Grci odnijeli odlučujuću bitku protiv osvajača iz Perzije, grčki gradovi su ugasili svoje vatre i donijeli su novu vatru iz samog srca Grčke, Delfa. U pričama o osnivanju nekih grčkih kolonija, osnivači su se prvo posvećivali u Delfima (Burkert, 1985, pp. 61, 84).

Aplonovo svetilište u Delfima ima karakter pan-helenskog svetilišta gdje su se atlete iz cijelog grčkog svijeta okupljali svake četiri godine i takmičili se tokom Pitijskih igara, preteče Olimpijskih igara.

Delfi se nalaze na zaravni na jugozapadnoj padini planine Parnas. Polukružna izbočina poznata je kao Fedrijadele; ona nadgleda dolinu Pleisto. Jugozapadno od Delfa, udaljen oko 15 km, nalazi se grad-luka Kira u Korintskom zalivu.

Ime Delphoi je povezano s δελφός delphus "materica" i možda ukazuje na obožavanje boginje Zemlje na tom mjestu. Apolon je povezan s ovim mjestom svojim epitetom Δελφίνιος Delphinios, "Delfski", "iz Delfa", ili "iz materice". Epitet je povezan s delfinom ("ribom s matericom") iz Homerove Himne Apolonu (Εις Απόλλωνα Πύθιον, 400), koja kaže kako je Apolon prvi put došao u Delfe u obliku delfina, noseći sveštenike sa ostrva Krit na svojim leđima.

Druga legenda kaže da je Apolon došao u Delfe sa sjevera i zaustavio se u Tempeu, gradu u Tesaliji da ubere lovor, biljku koja mu je posvećena. U znak sjećanja na ovu legendu, pobjednici Pitijskih igara nagrađivani su lovorovim vijencem ubranim u Tempeu.

Delfi su bili mjesto velikog hrama posvećenog Apolonu Febu, tamo su se održavale Pitijske igre i također je bilo mjesto poznatog proročišta. Čak i u rimsko vrijeme bilo je stotine votivnih statua, koje je opisao Plinije Mlađi a vidio ih je i geograf Pauzanija.

Kada je bio mlad, Apolon je ubio božanstvo, htoničnu zmiju Pitona, koji je živio kraj Kastalijskog potoka i čuvao pupak Zemlje. Apolon je prema jednom predanju ubio Pitona zato što je pokušao da siluje Letu dok je bila trudna s Apolonom i Artemidom. Iz ovog potoka su izlazila isparenja koja su davala moć predskazanja. Apolon je ubio Pitona ali je morao biti kažnjen zbog toga, jer je Piton bio Gejino dijete. Svetilište posvećeno Apolonu je vjerovatno prvobitno bilo posvećeno Geji, a poslije Posejdonu. Proročište je u to vrijeme proricalo budućnost na osnovu žuborenja vode i šuštanja lišća.

Prva proročica je bila opšte poznata kao Sibila, iako je njeno ime bilo Herofila. Ona je svoja predskazanja pjevala, a dobijala ih je od Geje. Kasnije, "Sibila" je postala titula koja je davana svakoj sveštenici (Sibyl) koja je proricala. Sibila bi sjedila na sibilskoj stijeni, udišući isparenja iz zemlje ^[1] i davala svoja često zbunjujuća predskazanja. Pauzanija je tvrdio da je Sibila rođena iz veze čovjeka i boginje, kćerke morskog čudovišta i besmrtne nimfe. Drugi su govorili da je ona Apolonova sestra ili kćerka. Treći tvrde da je Sibila crpila snagu prvobitno od Geje, koja je predala proročište Temidi, a ova Febu.

Proročica je imala značajan uticaj širom Grčke, i konsultovana je prije svakog važnijeg poduhvata: ratova, osnivanja kolonija i sl. Ona je poštovana i u polu-helenističkim zemljama u okolini Grčke, kao što je Lidija, Karija, čak i Egipat. Krez, vladar Lidije tražio je savjet od Delfa prije nego što je napao Persiju, i prema Herodotu dobio je odgovor: "ako to uradiš, uništićeš veliko carstvo". Krez je smatrao da je odgovor povoljan i krenuo u rat, ali je bio poražen, tako da je carstvo čije je uništenje pomenuto u proročanstvu zapravo bilo njegovo.

Također se smatra da je proročica objavila da je Sokrat najmudriji čovjek u Grčkoj, na što je Sokrat rekao da ako je tako, to je zbog toga što je svjestan svog neznanja. Ova tvrdnja povezana je s najčuvenijim geslom Delfa, za koji je Sokrat rekao da ga je ovde naučio, Gnothi Seauton (Γνώθι Σεαυτόν) - "upoznaj sebe samog". Drugi poznati moto Delfa je Meden Agan (Μηδέν Άγαν) - "ništa previše".

U III stoljeću n. e., proročica je, vjerovatno potkupljena, izjavila da bog ovdje više neće govoriti.

Apolonov hram u Delfima izgradili su Troponije i Agamed.

Od samog ulaza u nalazište, pa uz padinu skoro do samog hrama, nalazi se veliki broj votivnih statua i brojne riznice. Njih su podizale razne države, kako prekomorske, tako i one s grčkog kopna, da bi obilježile pobjede i zahvalile se proročištu za korisne savjete. Najimpresivnija je danas restaurirana Riznica boginje Atene, koja je podignuta u znak sjećanja na atinsku pobedu u Maratonskoj bici. Atinjanima je proročica također savjetovala da imaju vjeru u svoje "drvene zidove" – shvativši da je proročica mislila na njihove brodove, dobili su poznatu bitku kod Salamine. Druga impresivna riznica je posvećena gradu Sifnosu, u kojoj je nagomilano veliko bogatstvo iz rudnika srebra i zlata.

Ovaj oltar koji su podigli stanovnici ostrva Kios nalazi se ispred Apolonovog hrama. Prema jednom natpisu utvrđeno je da datira iz V stoljeća p. n. e. Gotovo u potpunosti je izgrađen od crnog mramora osim osnove i izgledao je veoma impresivno. Restauriran je 1920. godine.

Stoa (nakriveni prolaz na otvorenom omeđen stubovima) vodi od glavnog svetilišta prema sjeveroistoku. Izgrađena je u jonskom stilu i sastoji se od sedam stubova sa kanelurama isklesanih iz po jednog komada kamena (za razliku od većine drugih stubova koji su napravljeni od nekoliko elemenata postavljenih jedni na druge). Natpis na vijencu jednog stuba govori da su stou napravili Atinjani nakon pobjede u pomorskoj bici protiv Perzijanaca 478. godine p. n. e. U njoj su smjestili ratne trofeje. Stražnji zid stoe sadrži bezmalo hiljadu uklesanih kratkih biografija; pretpostavlja se da je svaki oslobođeni rob u Atini bio obavezan objasniti kako je i čime zaslužio svoju slobodu.

Ovaj zid je bio izgrađen kao potpora terasi drugog Apolonovog hrama izgrađenog oko 548. godine p. n. e. Ime je dobio prema svom mnogostranom obliku (grčki: πολύς (polis) - više, mnogo, i γωνία (gonia) - ugao, koljeno).

Gimnazija se nalazi oko 800 metara od glavnog svetilišta i činila je grupa građevina koju je koristila "omladina" iz Delfija. Zgrade su imale dva nivoa: stoa na gornjem nivou sa otvorenim prostorom a palestra (vježbaonica), bazen i kupatila su bili na donjem spratu. Kaže se da su bazeni i kupatila imali magičnu moć i davali sposobnost komuniciranja sa Apolonom.

Delfski sveti izvor nalazi se između litica nazvane Fedrijadele ("blistave stijene", grčki: Φαιδριάδες, en. Phaedriades). Na ovom mjestu se nalaze preostali ostaci dvije monumentalne fontane koje su dobijale vodu sa ovog izvora. Datiraju iz Arhajskog perioda. Rimljani su kasnije usjekli fontanu u stijeni.

Fedrijadele su dvije litice visoke oko 700 metara i nalaze se na donjem dijelu južne padine Parnasa. Antički historičari Strabon, Plutarh i Pauzanija pominju ove litice kada opisuju Delfe. Plutarh je dugo godina i sam bio sveštenik u Delfima i tumačio proročanstva. Čak i danas, u podnevnim satima, površina stijena ovih litica zasljepljujuće reflektuje svjetlost Sunca.

Stadion se nalazi još dalje na brdu, iznad via sacra (sveti put) i amfiteatra. Prvobitno je izgrađen u V stoljeću p. n. e. a tokom kasnijih stoljeća je prepravljan. U II stoljeću je najnovije prepravke dao napraviti Herod iz Atike, u njegovo vrijeme su dodane kamene tribine i lučni ulaz. Stadion je mogao primiti oko 6.500 gledalaca a dužina staze je bila 177 metara a širina 23,5 metara.

Stari amfiteatar u Delfima je izgrađen na brdu iznad Apolonovog hrama. Ova lokacija pruža pogled na cijelo svetilište i dolinu. Prvobitno je izgrađen u IV stoljeću p. n. e. a kasnije je doživio nekoliko preinaka. Ima 35 redova i može prihvatiti oko 5.000 gledalaca.

Tolos na svetilištu Atine Proneje je kružna građevina izgrađena između 380. i 360. p. n. e. Sastoji se od 20 dorskih stubova raspoređenih u prečniku od 14,76 metara, s 10 korintskih stubova unutra. Tolos se nalazi oko 800 m od glavnih ostataka u Delfima. Tri dorska stuba su restaurirana i ovo je danas najpopularnije mjesto u Delfima za fotografisanje turista.

Sibilina stijena ima oblik platforme i nalazi se između atinske riznice i atinjanske stoe na via sacra (sveta staza) koje vodi do Aplonovog hrama u arheološkom dijelu Delfa. Tvrdi se da je sa ove stijene Sibila izricala svoja proročanstva.

Statuete izrađene u bronzi datiraju iz IX i VIII stoljeća p. n. e. Pri njihovoj izradi koristila se posebna tehnika koja se i danas koristi pri izradi bižuterije: prvo se izvajao model od voska oko kojeg se oblikovao kalup od gline, zatim se zagrijavanjem vosak otapao i izlijevao iz glinenog kalupa u koji se nakon toga ulijevala istopljena bronza a nakon njenog hlađenja i očvršćavanja glineni kalup se razbijao i više se nije mogao upotrijebiti tako da je svaka statueta predstavljala unikatni rad. Interesantno je da statuetama iz navedenog perioda nisu predstavljana božanstva već samo ljudski likovi, likovi žena, muškaraca i ratnika, ponekad i na konjima ili u kočijama (bornim kolima). Forme su često veoma detaljne s živopisnim prikazima likova.

Arheološkim istraživanjima otkriveni su i mnogi bronzani tronošci koji su služili za davanje ponuda božanstvima a i sama Pitija je sjedila na jednom tronošcu. Prvobitno su tronošci služili u kulinarske svrhe i imaju veoma simboličko značenje. U pojedinim slučajevima, tronošci i kotlovi su nuđeni i skupa. Kotlovi su ukrašavani likovima mitoloških bića, npr. likom grifona. Ovi fantastični elementi vode porijeklo sa istoka, odnosno, iz Babilona. Reprodukcijom ovih istočnih motiva grčke zanatlije su svojim rukotvorinama davali dah orijenta.

Ova statueta iz VII stoljeća p. n. e. izrađena od slonovače prikazuje muško božanstvo, vjerovatno Apolona, u uspravnom položaju; u jednoj ruci drži koplje a druga ruka mu je položena na glavi životinje čiji je on gospodar. Prikazana tema odiše orijentalnom ikonografijom. Veličina skulpture prikazanog božanstva je impresivna a na donjem dijelu nalazi se tipično grčki dekorativni element - meandar.

Ovaj stub iz oko 330. godine p. n. e. sa kapitelom u obliku listova akanta ima i jedinstveni ukras koji prikazuje tri mlade plesačice čiji je identitet još uvijek predmet rasprava. Ovaj stub je bio dio konstrukcije na čijem vrhu je bio omfalos - centar (pupak) svijeta i simbol Delfa.

Današnji Delfi ili Delfoi nalaze se zapadno od arheološkog nalazišta. Pored njega prolazi moderan autoput koji povezuje Amfisu sa Itejom i Arahovom. U gradiću postoje mnogo ugostiteljski objekti. Većina ulica je uska i često jednosmjerna. U Delfima postoji i škola, licej, crkva i trg (plateia). Osim historijskih atrakcija, u blizini Delfa je i planina Parnas sa svojim ski-centrom. Delfi broje oko 2.400 stanovnika a sa mjestom Hriso, koje se u antičko doba zvalo Krisa, i danas je dio općine Delfi, općina broji ukupno oko 3.500 stanovnika.

U srednjem vijeku Delfi su se nazivali i Kastri. Srednjovjekovno naselje je bilo podignuto na samom arheloškom nalazištu a tadašnji stanovnici su iskoristili mramorne stubove i druge predmete za izgradnju svojih improviziranih nastambi. Ovakav način gradnje je bio uobičajen u naseljima koja su bila dijelom ili potpuno uništena, naročito nakon razornog zemljotresa iz 1580. godine. Arheolozi iz École française d'Athènes (Francuska škola iz Atine) su 1893. godine najzad pronašli mjesto na kojem su se nalazili antički Delfi pa je selo koje se tada tu nalazilo premješteno zapadno od lokacije hramova.

U podnožju arheološkog kompleksa nalazi se Arheološki muzej Delfi, na istočnoj strani sela, sjeverno od glavnog puta. U ovom muzeju se čuva impresivna kolekcija antičkih predmeta iz Delfa uključujući i najstariji notni zapis, čuvena melodija Kočijaš, zatim blago pronađeno ispod via sacra i fragmenti reljefa sa Sifnijske riznice.

Ulaz u muzej i glavni kompleks se naplaćuju odvojeno (s popustom ako se posjećuje oboje) a ulaz u Gimaziju i Tolos je besplatan.

• Stranica općine Arhivirano 4. 3. 2009. na Wayback Machine (na engleskom i grčkom jeziku)
• Ministarstvo kulture Grčke: Delfi
• Tim Spalding, The Oracle of Delphi and Ancient Oracles, vodič o proročistu Arhivirano 1. 8. 2005. na Wayback Machine,
• Vodič kroz Delfe Arhivirano 28. 2. 2009. na Wayback Machine
• Delfi (na grčkom jeziku)
• Eloise Hart, "The Delphic oracle"
• John R. Hale, et al., "Questioning the Delphic Oracle: When science meets religion at this ancient Greek site, the two turn out to be on better terms than scholars had originally thought", in Scientific American August 2003
• John Roach, "Delphic Oracle's Lips May Have Been Loosened by Gas Vapors" in National Geographic news, August 2001 (O uticaju isparenja na proročanstva),
• Geologija Delfa
• The New York Times, March 19, 2002: "Fumes and Visions Were Not a Myth for Oracle at Delphi"

Delphi na Wikimedia Commonsu.